Budi dio naše mreže

Pred Bogom smo onakvi kakvi jesmo u dubinama svoga bića!

Na 22. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Slavka Vranjkovića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe Nuštar. Vlč. Vranjković, između ostalog, isitče: "Tko pomišlja da zna koje mu mjesto pripada za stolom u kraljevstvu Božjem, mogao bi doživjeti neugodno iznenađenje. Božji pogled počiva na posljednjem. On je tako odlučno za sebe odabrao posljednje mjesto da mu ga više nitko ne može ugroziti."

/ mp

Današnja nam čitanja nude korisne savjete.

Nedjelja je dan okupljanja oko dva stola: obiteljskoga i Isusova. Naglasak je na zajedništvu  koje se ostvaruje u obitelji i Crkvi. Svaka sveta misa poziv je za stol Kristov.

Biti s Isusom za euharistijskim stolom prilika je za sve nas da se preispitamo.

Naša je civilizacija prepuna napuhanih, u sebe zaljubljenih ljudi, koji  misle da su oni centar svijeta, da se sve vrti baš oko njih. Stoga Isusove riječi danas zvuče izazovno: „Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe.“ Tko to još čini, kome to pada na pamet !? U vremenu u kojem živimo kao da su svi opsjednuti  samo uspjehom i zauzimanjem prvih mjesta.  

Tko se raduje uspjehu drugoga? Uvijek je prisutno ono „ali“ i komentar koji obezvređuje tuđi uspjeh. „Ja,  pa ja, a onda nitko pa opet ja.“ Postoje podobni i sposobni. Od prvih se ne traži da budu sposobni za prva mjesta, položaje, podobnost im je dovoljna.

Svjedoci smo, i u Crkvi i politici, da na položaje dolaze oni koji se guraju, po svaku cijenu ističu. Hvala Bogu da u nebu nije tako. U prolazu ovom zemljom, na putu do neba, ima dobrotvora koji žele da ih se hvali, koji žele javna priznanja, a ima i onih koji skrovito rade, daruju, ne očekujući zahvalnice. Isus kaže da su oni prvi „dobili svoju plaću“, a druge ona čeka u nebeskoj domovini.

Suprotnost oholom srcu jest mudro srce, opisano u Mudrim izrekama. Prema drugom čitanju,  pristupamo „ne gori Sionu, gradu Boga živoga“, nego nam je,  po Kristu, otvoren pristup nebu, novoj prisutnosti, životnijoj, djelotvornijoj. Nova povezanost  ljudi i Boga nadilazi staru jer je Isus svojom mukom, smrću i uskrsnućem novi posrednik u novom Savezu. Biblija govori da se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost. Isus je došao među nas. Ništa mu ljudsko nije bilo strano, osim grijeha. Evanđelja ga opisuju za stolom s drugima. On koristi svaku priliku, mjesto i vrijeme za poučavanje. Domaćina upućuje da bi trebao pomagati one najbjednije, beskućnike i prezrene. Svjestan je da su ljudi različiti. U krvi nam je da „budemo prvi“, od toga nisu izuzeti ni duhovnici, oni koji Crkvu vode. Mnogi se u našem narodu tiskaju da budu prvi, da prigrabe važnija mjesta. A Isus nas sve opominje: Za stolom Gospodnjim nema nadmetanja i mjesta za „važne“, već za čestite, skromne i ponizne.

Isus postavlja pravilo vrijednosti. Jesu li uistinu vrijedni oni koji se prave dobri, uspješni, guraju na prva mjesta ili oni koji su krotki i samozatajni, pa makar sjedili na zadnjoj stolici?

Mala priča. Poveo djed unuka na šetnju u polje. Žitno polje uokolo. Maleni se divi mnoštvu klasova koji strše u nebo. Djed ga uči da su oni prazni, klasovi puni žita oborili su glave prema zemlji. 

Isus govori svojim suvremenicima i nama: „Ne budi licemjer pred ljudima.“  Nije dobro sebe smatrati višim od drugih. To je ono što se otkriva biranjem boljih mjesta za sebe. Pred Bogom smo onakvi kakvi jesmo u dubinama svoga bića. Djeca smo Božja i svi imamo u njegovu srcu pravo na prvo mjesto njegove ljubavi. Priznati se stvorenjem, znači priznati se ovisnim o Bogu. Potrebni smo njegove milosti.

Isto tako, valja priznati svakog čovjeka Božjim stvorom, Božjim sinom i kćeri, pa stoga i svojim bratom, po dostojanstvu i pravu sebi jednakim. Ljudska ljubav i solidarnost potrebna je svima nama.

To je Isusova logika življenja: biti ponizni sluga. On je tako odlučno za sebe odabrao posljednje mjesto, a to želi i nama.

Knjiga Sirahova jedna je od sedam Mudrosnih knjiga Staroga zavjeta. Treće poglavlje  govori o dužnosti prema roditeljima. Otac poučava sina ovim mudrim riječima: „Sine moj, budi krotak u poslu svojem i bit ćeš voljeniji nego onaj koji darove dijeli.“ Riječ je, dakle, o poniznosti pred Bogom i skromnosti u postupanju prema ljudima. Nije mudar tko sebe precjenjuje. Što se više poniziš, to više „naći ćeš milost u Gospodina“. Nije lako prihvatiti takvu logiku. Današnji tekst prožet je suprotnostima: prva i posljednja mjesta, prvi i posljednji ljudi, uzvišenje i poniženje. Ovo možemo shvatiti samo ako pred očima imamo Isusa. Tko želi razumjeti riječi o prvom i posljednjem mjestu, treba se zagledati u Isusov život, posebno na zgodu pranja nogu na posljednjoj večeri.

Tko pomišlja da zna koje mu mjesto pripada za stolom u kraljevstvu Božjem, mogao bi doživjeti neugodno iznenađenje. Božji pogled počiva na posljednjem. On je tako odlučno za sebe odabrao posljednje mjesto da mu ga više nitko ne može ugroziti. „Ja sam među vama kao onaj koji služi.“ To je temelj evanđelja. To je bit rada Kristovih učenika. A to Isus Krist traži i od nas, svojih vjernika, svojih sljedbenika: da budemo sluge Bogu i jedni drugima.

I konačno, ovo evanđelje želi počastiti siromašne. Bože! Što bi na to rekao Isus? Isusovo evanđelje želi potpuno poremetiti naš ustaljeni red. „Prvi će biti posljednji, posljednji će biti prvi.“  Upućuje nas da na svoje gozbe pozivamo, kao osobite goste, siromahe, sakate, hrome, slijepe. Sve su to ljudi koji su bili odbačeni iz društva u vrijeme Isusova zemaljskog života. To su ljudi koji među nama žive i koje susrećemo svaki dan i pored kojih ravnodušno prolazimo. Ima načina kako to ostvariti preko Caritasa, pučke kuhinje… Ali mi i u slavljenju mise pazimo da uvijek budemo uz one koji nam odgovaraju i koji nam neće pokvariti naše dobro raspoloženje. Sveta misa je gozba.

Pozvani smo da sudjelujemo u njoj u poniznosti. Na misi nas Gospodin i domaćin ove gozbe ne prima na temelju naših zasluga, nego po svojoj dobroti. Zato na misi prije pričesti molimo: Gospodine, nisam dostojan! Ako je išta u evanđelju trajno vrednovano i hvaljeno, to je poniznost. Nažalost, položaj i poniznost ne idu uvijek skupa. Nikad neće popraviti svoj položaj onaj tko mijenja samo mjesto, a ne život i navike. Pitali jednoga redovnika da kaže ima li među njima, u njihovoj samostanskoj zajednici, svetih. On je nakon kratkog promišljanja odgovorio: „Osim mene nitko!“ 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja