Zasigurno da se vodila zanimljiva rasprava među Isusovim učenicima dok su prolazeći kroz Galileju raspravljali o tome tko je najveći, odnosno tko je prvi među njima. Ovo je pitanje i u našem suvremenom društvu itekako aktualno. I mi se danas susrećemo s istim poteškoćama i istim pitanjima kao i Isusovi učenici. Mnogi se danas žele u nečemu istaknuti, u nečemu biti prvi, prednjačiti pred drugima; žele biti poznati u medijima, utjecajni i popularni u društvu i slično. Upravo nas evanđeoski odlomak dvadesetpete nedjelje kroz godinu izvještava kako Isus poučava svoje učenike koji se nadmeću među sobom i žele biti prvi. Isus ih želi usmjeriti na koji je način potrebno da budu prvi. 

Nebrojeno puta ih je usmjeravao i poučavao, ali učenici kao da još uvijek nisu dovoljno dobro shvatili njegovu poruku. Tako se u današnjem evanđeoskom odlomku može uočiti da im Isus ponovno pojašnjava nasamo ono što očito nisu razumjeli u potpunosti. Dok im on progovara o onome što će se njemu dogoditi, da će ga zadesiti muka, smrt i uskrsnuće, oni raspravljaju o tome tko je među njima najveći, to jest tko je prvi. Mogli bismo reći da nije ni mjesto ni vrijeme za takve rasprave koje oni vode dok Isus govori o onome što će se s njim dogoditi. Zbog toga im postavlja pitanje i zanima se o čemu oni raspravljaju dok on progovara i naviješta muku, smrt i uskrsnuće. Zanimljivo je primijetiti da apostoli ne odgovaraju na Isusovo pitanje. Iako Isus želi čuti od dvanaestorice o čemu to raspravljaju, na njegovo pitanje: »Što ste putem raspravljali?« (Mk 9,33b), nastaje muk i tišina. Nitko od apostola ne odgovara na to pitanje i ne usuđuje se dati odgovora jer ih je ta njihova rasprava samo udaljavala od Isusova nauka. Međutim, Isusu je sve to dobro poznato, on ih dobro poznaje i zna što se među njima događa. On uviđa da su se apostoli previše uhvatili za ljudska i zemaljska promišljajna te da nisu dovoljno dobro shvatili njegov nauk. Stoga ih ponovno poučava, pun strpljenja i razumijevanja. Zato sjeda, zauzima stav učitelja koji poziva dvanaestoricu da ih pouči. Toliko vremena su proveli s njim i još uvijek nisu shvatili ono što im je On govorio. 

Isus želi ukazati da je važno ne samo gledati na sebe, nego da je potrebno uvidjeti i potrebe drugoga, prepoznati u čemu mi jedni drugima možemo biti na pomoć.

Isus želi ukazati da je važno ne samo gledati na sebe, nego da je potrebno uvidjeti i potrebe drugoga, prepoznati u čemu mi jedni drugima možemo biti na pomoć. To je ono što je On učio svoje učenike. Učenici su očito pogriješili u načinu vrednovanja onoga tko je prvi i najveći. Iako apostoli idu za Isusom, čini se da i dalje ostaju kod nekih svojih planova, interesa i ciljeva. Isus želi da oni dignu pogled od onih zemaljskih planova i interesa. Želi da budu svjesni da su usmjereni prema vječnosti. Stoga ukazuje na ono što je nepropadljivo i usmjerava im pogled prema vječnosti. 

Pozvani smo međusobno pomagati jedni druge i služiti dugima, onima koji su u potrebi.

Međutim, njihova logika kao i naša danas, sasvim je drukčija od one Isusove logike i poimanja prvenstva. Ljudski gledano, teži se za prvim mjestima i popularnošću, a Isus ima sasvim drukčije poimanje onih koji su prvi i upravo to pojašnjava svojim učenicima. Želi ih usmjeriti da budu prvi u služenju, u poniznosti, u ljubavi. Govori im kako mogu postati veliki slijedeći Božju logiku, a ne ljudsku logiku i ljudski način razmišljanja. Mogu postati veliki u služenju drugima u ljubavi. Zato im kaže: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« (Mk 9,35b). Upravo se takvim načinom služenje drugima u ljubavi može biti prvi u Božjim očima. Zbog toga Isus skreće pozornost učenicima da prednjače u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu. U tome je potrebno biti velik, u tome je potrebno biti prvi. Tako nas evanđeoska riječ danas potiče da ne živimo samo sebi i samo za sebe, da ne živimo samo za zemaljska dobra, nego da stječemo neprolazna dobra koja nas vode u život vječni. Pozvani smo međusobno pomagati jedni druge i služiti dugima, onima koji su u potrebi. Neka to naše služenje bližnjima, na koje smo pozvani, ne bude iz vlastite koristi, nego iz vjere u Boga i ljubavi prema bližnjemu.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed dr. sc. Antuna Japundžića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.