U životu je najvažnije povjerenje. To je osjećaj da se možeš kretati kuda hoćeš, da te nitko ne ugrožava. To je doživljaj da si voljen, da si cijenjen i vrednovan, da ti se ljudi raduju, da čeznu za tobom, do uživaju kad im pružiš ruke i kad ih dolaziš posjetiti. Povjerenje, to je osjećaj da ti otrovi ne mogu ništa, nijedna te hrana ne može ugroziti, nikakva bol za tebe ne znači smrt ni neizlječivu bolest. To je osjećaj da te pčela neće ubosti, da te neće ujesti zmija, da te neće napasti bijesna lisica, da protiv tebe ništa ne može vuk, da te zima ne može ugroziti, da nijedan čovjek ne može uništiti tvoj život. Povjerenje je, dakle, prekrasan osjećaj sigurnosti, to je doživljaj neugroženosti, pobjede nad svime što razara život.

Povjerenje daje da čovjekov organizam počne funkcionirati u svim dimenzijama. Čim u čovjeka uđe ma i kapljica takva povjerenja, on osjeća kako se opušta, kako mu se spuštaju ramena, kako dublje proniče u stvari, kako može spavati, dobiva tek, voli šetnje, uživa u razgovorima s ljudima. Čovjek odjednom zapaža knjige u svojoj knjižnici, sviđaju mu se stvari oko njega, zapaža cvijet, pjev ptica, ima volju za rad, i htio bi pomno oživjeti svoj brak, imati mnogo djece, uživati u društvu. Povjerenje je osjećaj kao da si zaplivao u more i plivaš sretan, kao da si poput ptice koja leti zrakom u sigurnosti da je nitko ne može pogoditi.

Od povjerenja čovjek živi. Kad imam povjerenja u zrak oko sebe, tada duboko udišem. Kad nemam povjerenja, bojim se udahnuti sve dok me ne uhvati vrtoglavica pa i nesvijest. Povjerenje čovjeku daje snage da može hodati i da se ne umara. Naprotiv, nepovjerenje daje da mu klonu noge, da ga ostavi snaga. Povjerenje je, dakle, snaga, zdravlje, moć. Čovjek koji ima povjerenja može započeti svaki posao i sigurno će ga dovesti kraju. On može ući u svaku kuću, doći u kontakt sa svakim čovjekom, on se ne boji ući u čamac, on se ne boji letjeti zrakoplovom, on se ne boji držati govor, on se ne plaši da bi mu poduzeće moglo propasti, on ima prepuno inicijativa.

Da bi čovjek našao povjerenje, mora mu pronaći temelj. Temelj pak može biti samo onaj koji je iznad svake ugroženosti, koji je ljubav, koji je dobar, koji je svemoćan. A to je stvoritelj svijeta ili Bog. No, nije dovoljno samo razumom upoznati da postoji Bog. Potrebno je srcem upoznati njegovu blizinu. Stoga čovjek postaje zdrav kada ima iskustvo Božjega djelovanja: kad ima iskustvo da je Bogu vjerovao i da mu je Bog pomogao, da je Boga molio i Bog je čuo i uslišio njegovu molitvu, da je od Boga tražio da mu dade njegova Duha i doživio snagu njegovih duhovnih darova, kada se na Boga oslanjao i Bog ga nije napustio, kada je u tihoj noći promatrao zvjezdano nebo i doživio kako mu se Bog približava. Iskustvo Boga donosi povjerenje u Boga. A do iskustva Boga dolazi se promatranjem Božje riječi i razgovorom s Bogom, a to znači s molitvom. Ako s nekim čovjekom sve više razgovaram, tad se uvjeravam da je on dobar, da me voli i da u njega mogu imati povjerenja. Najviše nas ugrožavaju ljudi s kojima se bojimo doći u kontakt, koji su nam stranci, od kojih bježimo. Oni su nam stalni potencijalni izvor strahova, tjeskoba, muka i nepovjerenja. Počnemo li pak s njima razgovarati tad se rasprši svako nepovjerenje i u nas ulazi sloboda. Dovoljno je samo sjetiti se takvih primjera iz života. Tako i Bog može za nas biti užas ako od njega bježimo i ne razgovaramo s njime. Čim ga počnemo moliti, zazivati, zahvaljivati mu se, tražiti da s njime razgovaramo, čim počnemo čitati njegovu riječ i razmišljati o njoj, tada u nas ulaze povjerenje, mir, zdravlje. Takav nas razgovor s Bogom sve više približava k njemu i stvara u nama osjećaj povjerenja, sve se u nama opušta, duša se vraća, ponovno preuzima funkcije vodstva i upravlja cijelim našim organizmom, te tako doživljavamo kako opet postajemo cjeloviti, zdravi, mirni.

Iz povjerenja u Boga nastaje povjerenja u ljude, prirodu, budućnost. Znamo li da nas Bog voli, ne mogu nas ugroziti njegova stvorenja. Znamo li da nam je Bog Otac, tada znamo da nam nitko ne smije biti neprijatelj, odnosno nitko nas ne može pobijediti. Ako smo svjesni da je Stvoritelj svijeta naš najbolji prijatelj, onda nam i njegovo djelo, priroda, postaje prijateljska, nje se ne bojimo, nego je, naprotiv, obrađujemo, ljubimo, oživljavamo. Povjerenje je najdublji čovjekov vapaj za životom.