Molitva može biti izrečena, ispisana lijepim i snažnim riječima, u nju može biti utkano iskustvo vjekova, iskustvo vjere mnogih znanih i neznanih svetaca, ljudi predanih čovjeku i Bogu, ali njoj samim time ne pripada koja od tih oznaka.

Svojedobno je u nas objavljena knjiga „I krik je molitva” Juana Ariasa. Moglo bi se reći da u kriku nema ljepote, no ništa manje nije istinito da je ona sažeta, zgusnuta ljepota. Krik može izražavati vapaj, vapaj iz neizrecive boli, vapaj povjerenja, ali, jednako tako, može biti i usklik, može izražavati ushit, ushit divljenja, zahvalnosti, smirenja.

Kako god izrečena – glasom ili mukom, molitva je osobni čovjekov izričaj.

Kako god izrečena – glasom ili mukom, molitva je osobni čovjekov izričaj. Ili nije molitva. Molitveni govor, kao i molitvena tišina, izviru iz čovjekova srca. Njezina ljepota, snaga… izvire iz njezine vjerodostojnosti. Iz čovjekove osobnosti.

Naravno, moguće je dušom, životom, posvojiti nečiju molitvu, prepoznati u njoj svoj osobni iskaz, njome izreći – i uvijek iznova izricati – sebe, svoju vjeru, svoje predanje. No iste te riječi izrečene olako, mimo duše, mimo radosti i boli, mimo zahvalnosti i čežnje, ostaju bez značenja. One ne dopiru. Po njima se ne događa susret.

I u susretu s čovjekom i u susretu s Bogom događa se susret osobnosti – ili susreta nema. Želimo li nekome izreći ljubav, nećemo to moći učiniti izricanjem napamet naučenih stihova ili kakvih drugih tko zna čijih riječi, ako one ne ponesu i ne prenesu i duboki iskaz našega srca. S druge strane, i krajnje nezgrapnim riječima, ako smo čitavi u njima prepoznatljivi, ako se njima zdušno iskazujemo, moguće je – k tome i na vrlo neposredan, dojmljiv, pa i nježan način – izreći ljubav.

I u susretu s čovjekom i u susretu s Bogom događa se susret osobnosti – ili susreta nema.

Razgovarati sa svojim ocem nešto je posve naravno. Jednostavno. Ili bi barem takvo trebalo biti. Za razgovor s njim nije potrebno izmišljati riječi nego ih izricati kako nam dolaze, njima iznositi sebe, ono što u nama živi. Riječima – a tako i šutnjom – nastojimo doprijeti do očeva srca. Do očeve volje. Biti očevo dijete razumljivije je u prisnosti nego na odmaku, u opuštenosti nego u ukočenosti.

Zbog toga je molitva razgovor s Bogom – najboljim ocem, ocem svih očeva, svakoga bića – ponajprije posve običnim riječima kojima se obraćamo onome tko nas poznaje, voli, zauzima za nas. Razumljivo je k njemu doći u čitavom rasponu svojih osjećaja, doći mu zbunjen i ogorčen, kao što je razumljivo doći mu zahvalan, s povjerenjem, smirenoga i spremnoga srca.

Ne obraćamo li se Bogu svojim riječima, svojom nesposobnošću da dođemo do prave riječi, svojim smijehom i suzama, moglo bi značiti da ga ne doživljavamo živim. Da ga ne doživljavamo ocem. Da s njim ne znamo ili se ne usudimo uspostaviti životni odnos.

Bog nas želi čuti onakve kakvi jesmo, u onome u čemu jesmo.

Bog nas želi čuti onakve kakvi jesmo, u onome u čemu jesmo. On želi sjesti uz nas, strpljivo čekati našu riječ, slušati nas. Nas – mene, tebe, ne nešto naučeno, neprirodno, nego upravo ono po čemu smo osobno prepoznatljivi.

I koliko god je Očenaš molitva svih molitvi, i ona može biti iskaz potpunoga predanja, ali i poput suhih kostiju. Jednako tako, ako Bogu jednostavno iznosimo, govorimo o onome što jesmo, što živimo, čemu se nadamo, od čega strahujemo… to itekako može biti jedinstven govor ljubavi.

Ako vjerujete u Boga, ako vjerujete Bogu, ako vjerujete da ste njegovo dijete… ne ustručavajte se. Ponašajte se tako. Nema te riječi – ni te šutnje – koju Bog nije spreman čuti. I dođete li pred Boga otvorena – povjerljiva i raspoloživa – srca, dogodit će se da će svaka vaša riječ, svaka šutnja, sav život postati postojana molitva Očenaša, donosi Svjetlo riječi.