Gora

„Povede Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana te uziđe na goru da se pomoli.“ Gora je, podsjećaju pisci Staroga zavjeta, prebivalište Božje. U ovom uzlasku, usponu na goru, zrcale se drugi „usponi“ i druga iskustva Božjeg očitovanja njegovim odabranicima: Mojsijev uspon i silazak (Izl 19-24), Ilijino iskustvo (1Kr 19,1-18).

Na gori Isus trojici svojih učenika otkriva da je njegov život puno dublji od onoga što oni vide i što znaju.

Luka podsjeća da se Učiteljevo preobraženje događa u molitvi: Isus je uzašao na goru pomoliti se. I u tom molitvenom dijalogu, gdje mu „odjeća sjajem zablista“, Isus se otkriva kao svjetlo svijeta.

Mojsije i Ilija

„I gle, dva čovjeka razgovarahu s njim. Bijahu to Mojsije i Ilija.“ Mojsije, čuvar zakona i Ilija, otac proroka. U njima je sabrana cjelokupna povijest Staroga zavjeta. Mojsije je primio različita Božja očitovanja kao dar i upravo u toj prisnosti prijateljstva s Bogom njegovo je lice blistalo.

Mojsije je taj koji se molio Bogu govoreći: „Pokaži mi svoju slavu“ (Izl 33,18), pa je čuo odgovor: „Nije moguće vidjeti… i na životu ostati“ (Izl 33,20-23). Na gori, sa Isusom, Mojsije konačno može gledati slavu Božju, koja je Isus Krist, „Gospodin slave“ (1Kor 2,8).

Uz Mojsija je Ilija, koji, također popevši se na goru, čuje Boga „u glasu blagog lahora“.

On predstavlja niz mnoštva proroka, niz koji će se zatvoriti s Ivanom Krstiteljem, kao posljednjim prorokom.

Isus se mora objaviti, predstaviti svojim učenicima, ali postoji i još jedna činjenica: Isus se treba suočiti sa samim sobom i svojim odlaskom: mukom, smrću i uskrsnućem. On zna da mu tu učenici ne mogu pomoći jer ne razumiju. Zato bira dvojicu velikih, Mojsija i Iliju, koji razumiju.

Eto načina na koji Isus sugerira svakome od nas da o nekim stvarima moramo znati birati kome ćemo se povjeriti i s kime ćemo razgovarati, jer nije sve svima nadohvat ruke i razumljivo.

Prijatelji Svetoga pisma, kao i sveci koje nam Crkva nudi kao prijatelje i uzore života, mogu nam svojim spisima i svojim primjerima puno pomoći da shvatimo smisao života i da se ispravno usmjerimo.

Foto: Depositphotos

Oblak

„Pojavi se oblak…“ Ovdje odjekuje iskustvo iz Knjige Izlaska, kad mukotrpan hod naroda u pustinji predvodi oblak. Oblak također prati Šator sastanka (Izl 40,34-35), koji je čuvao zakon Božji i, konačno, tu je oblak koji se spušta na Isusa, koji će reći da će se pravi štovatelji klanjati Ocu u Duhu i istini (Iv 4,23).

Ovo je Sin moj ljubljeni: Njega slušajte!

U trenutku krštenja glas s neba čuo je samo Isus (Mk 1,11), a sada taj isti glas čuju i učenici. „Njega slušajte!“ to je odjek onoga „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!“ (Pnz 6,4) i Mojsijevih riječi: „Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18,15).

Glas na gori ukazuje na Isusa, samo na njega, onoga koga sada treba slušati: on je Živa Riječ, Riječ Života, Riječ Istine.

Dobro nam je ovdje biti

Petar ne razumije sve, ali jedno shvaća i to kaže: „Dobro nam je ovdje biti.“ Ovo je tako ljudska i simpatična reakcija: koliko „dobrih“ iskustava i mi proživimo, pa dođemo u iskušenje da kažemo: „Načinimo tri sjenice… Zaustavimo ovaj trenutak, vrijeme.“

Ipak se tako izlažemo riziku traganja samo za emocionalnim iskustvima, iskustvima koja nas čine nevoljnima da „siđemo s gore“, ondje gdje se odvija stvaran život.

Isus nas uči da je djelatno slušanje vrhunac iskustva: „Slušajte ga!“

Ne možemo ostati samo pod utjecajem emocija: one su korisne, da se razumijemo, ali nisu dovoljne.

Korisne su za oduševljavanje, vraćanje zamaha, hrabrosti… Slušanje je ono što nas čini učenicima, a sve kako bismo mogli biti sluge Riječi i Istine.

Slušanje je čin poslušnosti i nade.

Ono zahtijeva pamet da razumijemo, ali i hrabrost da odlučimo, pružajući nam ono za čim traga naše srce: „Ovo sam vam rekao da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). To je ta prava dobrota i ljepota koju je Petar naslutio u iskustvu preobraženja Gospodinova.