Sv. Franjo je shvatio da često činimo dobra djela iz samoljublja, čak iako mislimo da ih činimo iz ljubavi. Čini se da nam samo treba odobravanje svijeta i dobar izgled. On je poučavao svoju braću da bez poniznosti nijedna krepost nije Bogu prihvatljiva.
Jednoć, dok je sv. Franjo živio u Porciunkuli, brat Masseo, koji je bio viši, zgodniji i inteligentniji od sv. Franje, rekao mu je: “Zašto svi trče za tobom? Zašto za tobom? Zašto baš za tobom?” Sv. Franjo ga je zatim upitao što je time mislio. Zatim mu brat Masseo odgovori: “Zašto se čini da cijeli svijet trči za tobom, i izgleda da svi žele vidjeti, čuti i slušati tebe? Nisi zgodan. Nisi naročito učen, ni mudar. Nisi plemić. Pa zašto onda cijeli svijet trči za tobom?”
Franjo nije odmah odgovorio nego je stajao i dugo molio. Zatim mu odgovori. Upućujući na Boga, sv. Franjo mu reče: “Za blaženike i svece nema kukavnijeg i očajnijeg grješnika od mene. Da bi Bog učinio divna djela koja je nakanio učiniti, nije na zemlji našao traljavijeg stvora, pa je stoga odabrao mene, jer Bog je odabrao lude ovoga svijeta da posrami mudre, i odabrao je proste i one prezrene da pomrsi planove plemenitima, velikima i jakima, da sva vrsnost u krepostima bude od Boga, a ne od stvorenja”.
Cijenio je mišljenje drugih više od svoga!
Svojim je odgovorom sv. Franjo poučio brata Massea i sve nas da je sva istinska zasluga Božje djelo, a da nama pripadaju samo naši grijesi i neuspjesi. Kada je Franjo sebe nazvao “kukavnim grješnikom” nije bio skrušen nego je samo govorio istinu. Krepost skrušenosti naime uključuje ne pripisivanje i ne prisvajanje zasluga za ono što ljudskim riječima ne pripada nama. Sv. Franjo je shvaćao da sve prave zasluge dolaze od Boga.
Sv. Franji je najveće iskušenje za njega osobno i za braću bilo u hvalisanju. Stalno se nastojao othrvati oholosti. Npr. bio je spreman poslušati osobu koja je tek došla u zajednicu kao novak kao i mudru osobu koja je već niz godina boravila u zajednici. Što je osoba koja izdaje naredbe vrijednija prezira, veća je zasluga poslušnosti. Cijenio je mišljenje drugih više od svoga. Također je bio skloniji okrivljavanju nego hvaljenju, jer optuživanje može dovesti do poboljšanja nečijeg života, dok hvaljenje može prouzročiti pad u grijeh oholosti.
Bez poniznosti nijedna krepost nije Bogu prihvatljiva!
Jednoć, odmah nakon što je darovao svoj ogrtač siromašnoj udovici, doživio je nutarnju radost. Odmah je svima priznao da je kriv zbog taštine. Želio je da manja braća bježe od časti, da ne nalaze zadovoljstvo u činjenju dobra, ni da uživanju u hvaljenju drugih. U nekoj drugoj prilici hvalio je biskupa koji ga je nazvao “bijednim i prezrenim, glupim i neobrazovanim” te rekao “svakome ono što ga ide, Bogu je dao hvalu, a meni pokazao koliko sam nevrijedan.” Sv. Franjo je znao da je veoma teško čuvati se ovih mana taštine i oholosti.
Sv. Franjo je shvatio da često činimo dobra djela iz samoljublja, čak iako mislimo da ih činimo iz ljubavi. Čini se da nam samo treba odobravanje svijeta i dobar izgled. Njegov životopisac, Toma Čelanski rekao je u djelu: “Strpljivo podnosimo to što nismo dobri. Ne možemo nimalo podnijeti da se ne činimo dobri, da drugi ne misle da nismo dobri. I tako živimo u potpunosti od hvale drugih ljudi jer nismo ništa drugo nego samo ljudi”.
Sv. Franjo je poučavao svoju braću da bez poniznosti nijedna krepost nije Bogu prihvatljiva. Rekao je: “Poniznost je zaštita i ures svih kreposti”. Kako napredujemo u našem životu obraćenja, ne zaboravimo “najmanju” među krepostima.