Današnja nedjelja u svojim čitanjima ima jednu snažnu pouku za sve nas. Tiče se prihvaćanja činjenice da što god mi činili na ovoj zemlji – ipak nam nije dano da u potpunosti vladamo stvarnošću jer je ona daleko više od onoga što možemo vidjeti, opipati ili planirati.

Osim što je naša, stvarnost je uvijek i Božja.

Zato nas već Knjiga Mudrosti upozorava i podsjeća kako trebamo paziti da ne bismo olako mislili da možemo sve znati ili ostvariti. Pogotovo nas podsjeća kako mi sami od sebe nismo kadri spoznavati Božje namisli. One nam ipak uvijek izmiču!

Druga istina o našim idejama i spoznajama jest da su one zapravo nestabilne i ne samo da su nam previsoke za spoznati, nego ih mi kao slaba i zlom ranjena bića ne možemo ni trajno održati ni kontrolirati. Jednom davno čuo sam jedno pitanje:

Tko od nas zna i može odlučiti o čemu će razmišljati točno za tjedan dana – isti dan, isti sat i minut, ali sedam dana poslije?

Zaista čovjek mora prihvatiti svoju ne samo tjelesnu krhkost, nego i misaono-emocionalnu ograničenost. Blagoslovljen je trenutak kad to počnemo shvaćati i priznavati te sasvim slobodno prihvaćati. To je preduvjet istinske vjere i početka mudrosti u duši.

Poučava nas dalje ista knjiga: ništa od nas, naših želja i zamisli, ne bi bilo da nam Gospodin Bog ne daruje i ne šalje Duha svojega svetoga. Tek tada čovjek živi svoje dostojanstvo i ostvaruje zadaću biti Božjim suradnikom u stvaranju na ovoj zemlji.

Sljedeća slika jest ova koju Isus donosi i vrlo zorno opisuje dramu naših projekata i poslova.

Ne bi bilo ozbiljno započeti neki važan i velik pothvat, a bez kvalitetnog promišljanja i savjetovanja, bez studije i analize koja obuhvaća mogućnosti, potrebe, očekivanja i dosadašnja iskustva kao i pravila struke. Mi to kažemo: bez nekakvog idejnog projekta neće ići! Ali i za takvu početnu fazu važno je biti svjestan istine da ne možemo sve sami, niti da znamo sve, niti da moramo sve sami kao da samo o nama ovisi ovaj život i svijet.

Tako da govorimo o svojevrsnoj poniznosti čovjeka koji započinje neko djelo. Zato kad Isus kaže da bi netko neozbiljan mogao doživjeti ismijavanje i težak poraz od drugih, opominje da moramo biti trijezni i znati da živimo u svijetu gdje su moguće katastrofe, gubitci i ratovi. Dakle, nije najveća šteta u ismijavanju, već u posljedicama, koje mogu biti znatne. Sve to bi se izbjeglo kad bi čovjek znao živjeti više zajedničarski.

Kao da smo zaboravili na onu staru: strpljen – spašen!

I to ne samo iz perspektive religioznosti ili neke jeftine duhovnosti, nego upravo vrlo konkretno, prizemljeno, matematički, čak mudrijaški! Ako bi imao povjerenja i znao ga povjeriti pravim osobama, tada bi se ponašao prema načelu supsidijarnosti koje nas uči razboritoj raspodjeli poslova, odnosno dužnosti.

Isto načelo vrijedi i za resurse, ljudske ili materijalne, razborita raspodjela, nasuprot nestrpljivom, samoživom i nemirnom srljanju! Mi, braćo i sestre, živimo u vremenu kad se sve mora odmah i najbolje i najviše. Kao da smo zaboravili na onu staru: strpljen – spašen!

To bismo u kontekstu današnjeg promišljanja mogli raščlaniti ovako:

ponizan – strpljen, strpljen – promišljen, promišljen – pobožan, pobožan – mudar, mudar – djelotvoran, djelotvoran – sretan, sretan – blagoslovljen, blagoslovljen – spašen!

Svima nama je između ostalog potrebno unutarnjeg mira i slobode da bi Gospodin mogao u nama poticati svoje zamisli jer u onoj mjeri koliko ih prepoznajemo toliko smo sposobniji ostvariti dobre i najbolje rezultate.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.