Malo ćemo razmišljati o vlastitoj pobožnosti. U Bibliji piše, točnije u 1 Tim 4,7: „Vježbaj se u pobožnosti!“ A što je to pobožnost? Čini mi se da nam nije do kraja jasno. Dakle, pobožni puk često misli da je dovoljno za pobožnosti dovoljno otići na misu, moliti se, hodočastiti, postiti i činiti druge duhovne čine. Takvo ponašanje vjernika zna biti samo folklor. Te samo ponekad ima veze s vjerom.
Pobožnost je osobna pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi. To je način života za pojedinca. Položaj čovjek je onaj koji živi po Božjem. Pobožan čovjek živi u Božjoj blizini i uči se Božjoj ljubavi. No, biti pobožan ne znači biti duhovan. Takvi ljudi često glume duhovnost kroz pobožnosti. Lijepo je živjeti uz pobožnu osobu. Osobu koja moli, ide redovito na misu, govori duhovne teme, ide na hodočašća, pjevuše duhovne pjesme. Ne bave se sobom. Ne tuže se. Ne očajavaju. Zrače dobrotom i ljubavlju. Pozitivni su. Otvoreni su i velikodušni. Uvijek spremni pomoći. Ne bave se drugima, pogotovo ne manama ili grijesima. Čovjek koji ih susreće osjeća povlasticu, oduševljenje i osvježenje. Pobožni ljudi nam izgledaju sveto. Jer su iskreni u onome što čine.
No! Ima i onih koji redovno mole i idu na misu, hodočaste i rado pjevaju duhovne pjesme, ali njihov duh nije promijenila pobožnost. U konkretnom životu nisu duhovni. Ni pobožni. Žele drugoga promijeniti, svadljivi su, strogi su, ne slažu se s mišljenjima drugih ako su drugačija od njihovih. Često govore o đavlu. Osuđuju druge. Pogotovo se sablazne nad činima drugih. Negativni su i teško je uz njih živjeti. Dakle, pobožan čovjek, koji to iskreno živi, utječe svojom pobožnošću najprije na sebe, na svoj duh.
Pobožan čovjek, iako redovito tako ne mora biti, je uglavnom duhovna osoba. Širi oko sebe pozitivu, ljubav, velikodušnost, dobrotu, strpljivost, uslužnost, blagost, susretljivost, poniznost… Svoj život neće zatrpati nepotrebnim pobožnostima i vjerskim aktivnostima te zanemariti svoje obiteljske obaveze. To je samo lažna pobožnost iza koje se skrivamo da ne radimo ono što moramo. Ako pobožnost ne mijenja čovjeka i njegov duh, to je samo puka pobožnost, koja ne vrijedi puno. Ako Bog nema više što promijeniti na meni, onda je to kriva pobožnost. Ako nemam više što naučiti od Boga, onda je to kriva pobožnost. Nije teško biti pobožan. Cilj pobožnosti je duhovnost. Treba spomenuti kako se pobožnost živi iz krivih razloga?! To je često strah od pakla. Oboružamo se raznim pobožni činim. Počinjemo se ponašati kao farizeji Isusovog vremena, naizvan sve izgleda super, a iznutra je prava istina o nama. Zato tolika razočanja nad ljudima. Možemo prevariti čovjeka, ali ne i Boga, jer On vidi što je u nama. Zato Isus za takve govori da su kao “izbjeljeli grobovi“ – Mt 23,27. Bili su lažno pobožni. Govorili su da je Isus problem, a problem su bili oni. Dakle, kad se čovjek mijenja po pobožnosti onda pobožnosti ima smisla. Jer pobožnost je duboka veze s Bogom ako je u sebi zdrava. Ona hoće sebe samoga (čovjeka) promijeniti, i nema vremena ni potrebe mijenjati drugoga.
Pobožan čovjek prihvaća druge i život onakve kakvi jesu te nastoji svojom blizinom i ponašanjem utjecati na druge.
Vlč. Krunoslav Pačalat, bivši župnik Župe blaženog Alojzija Stepinca u Koprivnici, koji je već nekoliko godina radi teške bolesti smješten u Domu za starije i nemoćne osobe, aktivan je na društvenoj mreži Facebook gdje objavljuje duhovne misli.