Poziv patra Ikea Mandurića, s obzirom na godine kada je odlučio otići u svećenike, naziva se kasni poziv, piše skac.hr.  Pater Ike je do 2018. godine bio duhovnik SKAC Palme, a sada je poglavar zajednice, te predsjednik i duhovnik SKAC Osijeka. Dolazi iz Posušja i ima desetero braće i sestara.

Kako ste doživjeli svoj poziv?

Već u šestom razredu osnovne škole sam posumnjao u Božje postojanje i počeo se smatrati ateistom. Pokušavao sam pronaći argumente i dokaze da Bog postoji, ali sam došao do suprotnog odgovora. To što nisam uspio pronaći racionalne dokaze za Božje postojanje jako me žalostilo i znao sam često maštati o tome kako bi sve bilo ljepše da Bog postoji. S vremenom su se počele pojavljivati naznake da postoje ljudi koji imaju iskustvo Boga. Smatrao sam da bih jedino mogao povjerovati da Bog postoji kada bih Ga iskusio. Tragao sam za tim i u meni se budila nada da ću Ga jednom iskusiti. To se i dogodilo jedne noći kada sam imao duboko mistično iskustvo Božjeg postojanja i prosvjetljenja. S vremenom mi je dolazila ideja o svećeničkom pozivu, ali tada još nisam bio spreman. Mogao bih reći da sam 18 godina bio bez Boga, dok sam još idućih 18 godina proveo u otvorenosti prema Božjem pozivu. Prvo sam bio bez Njega, a zatim nisam znao što ću s njim. Tijekom jedne ispovijedi u Međugorju postalo mi je jasno da je cijelo vrijeme moja najdublja želja biti svećenik. Idućih osam mjeseci molio sam na tu nakanu i u kolovozu mi je postalo jasno da me Bog zove, a ja sam u istoj sekundi odgovorio „da“ Bogu. Da, bit ću svećenik. Tada sam imao 36 godina te sam idućih godinu dana planirao kako napustiti sve što sam imao kako bih otišao u svećenike. Zatim sam morao odlučiti kamo ću, kojem ću se redu pridružiti. Došao sam u Zagreb gdje sam naišao na isusovce. Dok sam slušao biskupa Pozaića, tadašnjeg rektora na Jordanovcu, kako govori o Ignaciju, postalo mi je jasno da je to moj put i da trebam ići u isusovce.

Tijekom molitve u mene je počeo ulaziti silan mir i neobjašnjiva radost da Bog postoji,

Što se dogodilo u toj noći prosvjetljenja koju ste spomenuli?

Tada je već postojala jedna molitvena zajednica nastala nakon seminara kojeg je moj brat pohodio u Zagrebu. Ja sam joj se priključio prije odlaska na seminar u Split kod profesora Ivančića. Intenzivno smo se okupljali na molitvu, nekada bismo imali bdijenje kao i te noći. Često smo molili jedni za druge. To bi izgledalo tako da onaj za koga molimo klekne, izreče svoje nakane i molitve, mi položimo ruke na njega i molimo. Tako je došao red i na mene. Izrekao sam neku svoju formulu predanja Gospodinu, priznao sam da sam Ga našao i zahvalio Mu na tome, iako me još uvijek hvatala sumnja. U toj nekoj slaboj i prevrtljivoj vjeri ipak sam komunicirao s Njim. Tijekom molitve u mene je počeo ulaziti silan mir i neobjašnjiva radost da Bog postoji, da je tu i da me ljubi. Zahvatio me val ljubavi prema svakom čovjeku, prema praštanju i kada sam ustao bio sam potpuno drugi čovjek. Znao sam da više nikada neću moći posumnjati u to da Bog postoji.

Rekla mi je da je uvijek molila da joj netko od djece ode u svećenike i mislila je da ju Bog nije uslišao

Kako su vaša obitelj i okolina prihvatili odluku?

Muški dio obitelji je bio protiv, osim brata kojeg sam spomenuo, dok je ženski dio prihvatio odluku. Zapravo je to za sve bio jedan veliki šok, kako za obitelj tako i za prijatelje i okolinu u kojoj sam se nalazio. Ponašali su se kao da činim jednu veliku ludost i pokušali su me odgovoriti od toga. Toliko dugo mi je trebalo da se odazovem pozivu jer je to stvar odluke. Znao sam da ako jednom odem povratka više nema, to je za cijeli život. Da nisam imao takav stav možda bih se odazvao i prije, ali bih se vjerojatno kolebao putem. Kada sam rekao majci da idem u svećenike počela je plakati. Zatim se zaustavila i rekla mi: ali ako ideš nema ti nazad ili uopće nemoj ići. Rekla mi je da je uvijek molila da joj netko od djece ode u svećenike i mislila je da ju Bog nije uslišao. Zapravo je bila sretna što sam se odazvao pozivu.

Jedva sam čekao da se počnem baviti nekim oblikom pastorala i u tome sam uživao

S obzirom na godine kako ste doživjeli svoju formaciju?

Jako sam se dobro uklopio budući da sam u novicijatu od nekih bio čak duplo stariji. Novicijat je bio jedno prekrasno razdoblje moga života. Vidio sam svijet i smatrao sam velikom privilegijom da mogu ostaviti sve i posvetiti se Bogu i sebi. U novicijatu mi ništa nije bilo teško. Dok u studiju baš i nisam uživao, budući da sam već imao 39 godina kad sam započeo studij. Jedva sam čekao da se počnem baviti nekim oblikom pastorala i u tome sam uživao. Nije mi bilo teško, ali sam uglavnom bio dosta nestrpljiv kada ću napokon postati svećenik.

Smatram da nema ljepšeg i zanimljivijeg poziva od svećeničkog poziva

Kakve karakteristike su poželjne za jednog isusovca?

Onaj koji razmišlja o pozivu najprije to treba voljeti. Smatram da nema ljepšeg i zanimljivijeg poziva od svećeničkog poziva. S tim se ništa ne može usporediti jer se baviš onim najsvetijim u čovjeku, njegovom dušom i dovodiš ga najsvetijem, a to je Bog. Učinci tog djelovanja odražavaju se na vječnost i upravo zato je to nešto s čim se ništa ne može usporediti. Ali ako nema ljubavi, onda se time ne treba baviti. Bog ljubi veselog darivaoca i ne želi vidjeti nikoga na tom mjestu kome to nije radost. A sve drugo što je potrebno već će doći. Onaj tko želi biti isusovac mora imati karakteristiku da želi pomicati granice, da želi ići tamo kamo drugi ne žele. Doći na margine i biti tamo gdje je najpotrebniji.

Svatko od nas treba se zapitati: što mogu učiniti i kako najbolje iskoristiti vrijeme ovoga svijeta da steknem nebesko bogatstvo

Kratka poruka za dečke koji razmišljaju o pozivu?

Poručio bih im ono što je Ignacije govorio svetom Franji Ksaverskom: “ali Franjo, što vrijedi da zadobiješ čitav svijet, a izgubiš život vječni?!”. Predragocjen je ovaj život da bismo ga gubili na prolazno. Svatko od nas treba se zapitati: što mogu učiniti i kako najbolje iskoristiti vrijeme ovoga svijeta da steknem nebesko bogatstvo. Ne samo spasenje već bogatstvo koje može biti maleno, a može biti i ogromno. Ako sam se već spasio, ostatak svoga vremena na zemlji utrošiti ću u to da ne tratim vrijeme ovoga svijeta. Nemoj propustiti biti velik u Kraljevstvu Nebeskom.

Pater Ike Mandurić / Foto: SKAC Palma