Otajstvo Božića je otajstvo Boga „koji dolazi na svijet putem poniznosti“ u vremenu koje „izgleda da je zaboravilo poniznost, ili se čini da ju je jednostavno potisnulo u oblik moralizma, oduzevši joj prodornu snagu kojom je urešena“, rekao je Papa u svome obraćanju. Prema Papi poniznost doista može pomoći da se “izrazi cjelokupno otajstvo Božića”.

Kralj kraljeva dolazi na svijet ne privlačeći pozornost, već pobuđujući tajanstvenu privlačnost u srcima onih koji osjećaju prodornu prisutnost novosti koja će promijeniti povijest. Zato volim misliti pa i reći da je poniznost vrata kroz koja je Isus ušao i poziva i nas da prođemo kroz njih, rekao je Sveti Otac.

U svom obraćanju Papa je podsjetio na već nekoliko puta spomenutu opasnu napast „duhovne svjetovnosti“, koju je teško razotkriti, „jer je pokrivena svime što nas inače umiruje: našom ulogom, liturgijom, naukom, pobožnošću“.

Pritom je podsjetio na ono što je napisao u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium, o „hvalisavosti onih koji se zadovoljavaju time da imaju neku sitnu moć i više vole biti generali poraženih vojski radije no jednostavni vojnici jedne eskadre koja se nastavlja boriti. Koliko samo puta sanjamo o velikim, do u tančine razrađenim i dobro isplaniranim apostolskim planovima, baš onakvim koji su karakteristični za poražene generale! Ali to je nijekanje naše povijesti kao Crkve, koja je slavna upravo zato jer je povijest satkana od žrtava, nade, svakodnevne borbe, života utrošenog u služenje, postojanosti u napornom radu“. Crkvi ne trebaju, ponovio je Papa, „duhovni učitelji i pastoralni stručnjaci koji daju upute držeći se po strani“, koji gaje svoju „bezgraničnu maštu“ i gube „doticaj sa stvarnošću patnje našeg vjerničkog puka“.

Poniznost je sposobnost da znamo kako živjeti svoje čovještvo bez očaja, s realizmom, radošću i nadom; ono čovještvo koje je Gospodin ljubio i blagoslovio.

„Biti ponizan znači razumjeti da se ne trebamo stidjeti svoje krhkosti. Isus nas uči da na svoju bijedu gledamo s istom ljubavlju i nježnošću s kojom gledamo na malo, krhko dijete, kojemu je sve potrebno“. Bez poniznosti tražit ćemo sigurnosti, ali one su, za Papu, „najizopačeniji plod duhovne svjetovnosti, koja otkriva manjak vjere, nade i ljubavi, te postaje nesposobnost da se zna razlučiti istinu stvari“.

U nastavku je Papa istaknuo da je „opreka poniznosti oholost“, koju prorok Malahija opisuje kao slamu, bez korijena i klica. „Tako ohol čovjek, zatvoren u svome malom svijetu, nema više ni prošlosti ni budućnosti, nema više ni korijena ni izdanaka“, dok ponizan živi „stalno vođen dvama glagolima: sjećati se i biti plodni, te tako doživjeti radosnu otvorenost plodnosti“. Sjećanje je „unutarnja gesta kojom neprestano u svome srcu obnavljamo ono što nam je prethodilo, što je prošlo kroz našu povijest, što nas je dovelo tu gdje jesmo“. Ali kako “sjećanje ne bi postalo tamnicom prošlosti”, moramo biti plodni.

Svi smo pozvani na poniznost jer smo pozvani sjećati se i rađati, pozvani smo pronaći pravi odnos s korijenjem i izdancima. Bez njih smo bolesni i osuđeni na nestanak. Isus, koji dolazi na svijet putem poniznosti, otvara nam put, pokazuje nam put, pokazuje nam cilj.

Papa je nadalje istaknuo da „ako je istina da se bez poniznosti ne može susresti s Bogom i ne može doživjeti spasenje“, jednako je tako točno da se bez nje „ne može susresti ni bližnjega, brata i sestru koji žive pored nas“. Papa je to doveo u vezu sa sinodskim hodom koje je započeo 17. listopada. I u ovom slučaju, prema Papi „samo nas poniznost može dovesti u pravo stanje da se možemo susresti i slušati, razgovarati i razlučiti“. Da bismo doživjeli iskustvo Duha koji nas sjedinjuje kao Sinove jednoga Boga, Oca sviju, ne smijemo ostati zatvoreni u svojim uvjerenjima. Klerikalizam koji je kao iskušenje svakodnevno prisutan među nama potiče nas misliti na Boga koji govori samo jednima, dok drugi moraju samo slušati i izvršavati. Sinoda je iskustvo koje nam daje osjetiti da smo svi članovi većeg naroda: Božjeg vjernog svetog naroda. „Ako Crkva ide putem sinodalnosti, moramo biti prvi koji će se obratiti na drugačiji stil rada, suradnje, zajedništva. A to je moguće samo putem poniznosti“, istaknuo je Papa.

I mi smo, zaključio je Papa, „kao pastiri, i mi smo poput mudraca, i mi smo poput Isusa. Evo pouke Božića: poniznost je veliki uvjet vjere, duhovnog života i svetosti“.