U posljednje tri kateheze govorili smo o posvećujućem djelu Duha Svetoga koje se ostvaruje u sakramentima, u molitvi i slijedeći primjer Majke Božje. No, poslušajmo što se kaže u poznatome tekstu Drugoga vatikanskog koncila: „Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama posvećuje i vodi narod Božji te ga krjepostima resi nego ‘dijeleći svakome pojedinome’ svoje darova ‘kako hoće’ (usp. 1 Kor 12, 11)“ (Lumen gentium, 12). I mi imamo osobne darove koje isti Duh daje svakom od nas.

Karizma je dar koji ti Bog daje.

Došao je, dakle, trenutak da govorimo i o ovom drugom načinu djelovanja Duha Svetoga u Crkvi, a to je karizmatsko djelovanje. To je jedna pomalo teška riječ, objasnit ću je. Dva elementa doprinose definiranju što je karizma. Prvo, karizma je dar koji se daje „na korist“ (u tal. tekstu „na zajedničku korist“, nap. pr.) (1 Kor 12, 7). Drugim riječima, ono nije u prvom redu i redovito namijenjeno posvećenju osobe, nego stoji u službi zajednice (1 Pt 4, 10). To je prvi vid. Kao drugo, karizma je dar dan „pojedincu“ ili „nekima“ na poseban način, ne svima na isti način, i to je ono što je razlikuje od posvetne milosti, od bogoslovnih (teologalnih) kreposti i od sakramenata koji su, pak, isti i zajednički za sve. Karizma se daje nekoj osobi ili nekoj posebnoj zajednici. To je dar koji ti Bog daje.

Karizme su „nakit“ odnosno ukrasi koje Duh Sveti razdjeljuje da bi uljepšao Kristovu Zaručnicu.

To nam također objašnjava Koncil. Duh Sveti – kaže Koncil – „također raspodjeljuje posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnima i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve, prema onoj: ‘Svakome se daje očitovanje Duha na korist’ (1 Kor 12, 7)“.

Karizme su „nakit“ odnosno ukrasi koje Duh Sveti razdjeljuje da bi uljepšao Kristovu Zaručnicu. Tako razumijemo zašto koncilski tekst završava sljedećim poticajem: „te karizme, bilo one najsjajnije bile one jednostavnije i raširenije, osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja… primati sa zahvalnošću i utjehom“ (LG, 12).

Benedikt XVI. je rekao: „Onaj tko promatra povijest pokoncilskoga doba može prepoznati dinamiku istinske obnove, koja je često poprimala neočekivane oblike u pokretima punima života i koja čini malne opipljivima neiscrpnu živost svete Crkve, prisutnost i plodonosno djelovanje Duha Svetoga“. I to je karizma dana nekoj skupini, preko neke osobe.

Laici nisu na zadnjem mjestu, nisu nekakvi vanjski suradnici ili „pomoćne jedinice“ klera.

Moramo ponovno otkriti karizme, jer to vodi do toga da se promicanje laikata, a posebno žena, ne shvaća samo kao institucionalnu i sociološku činjenicu, već u njegovoj biblijskoj i duhovnoj dimenziji. Laici nisu na zadnjem mjestu, to ne, laici nisu nekakvi vanjski suradnici ili „pomoćne jedinice“ klera, to ne! Oni imaju svoje karizme i vlastite darove kojima mogu pridonositi poslanju Crkve.

Ovdje valja dodati još nešto: kad je riječ o karizmama treba odmah odbaciti jedno pogrešno shvaćanje a to je da ih se poistovjećuje sa zapanjujućim i izvanrednim darovima i sposobnostima. To su, naprotiv, obični darovi – svaki od nas ima vlastitu karizmu – koji dobivaju izvanrednu vrijednost ako su nadahnuti Duhom Svetim i uosobljeni u životnim situacijama s ljubavlju.

Svaki od nas ima vlastitu karizmu – koji dobivaju izvanrednu vrijednost ako su nadahnuti Duhom Svetim.

To tumačenje karizme je važno, zato što mnogi kršćani, čim čuju da se govori o karizmama, doživljavaju tugu i razočaranje, jer su uvjereni da ih nemaju i osjećaju se isključenima ili kršćanima drugog reda. Ne, ne postoje kršćani drugog reda, to ne, svaki pojedini ima svoju osobnu pa i zajedničku karizmu.

Takvima je već sveti Augustin u svoje vrijeme odgovorio vrlo rječitom usporedbom: „Ako voliš – govorio je svom narodu – to što posjeduješ nije nipošto malo. Naime, ako voliš jedinstvo, sve što netko u njemu posjeduje, posjeduješ i ti! Samo oko, u tijelu, ima sposobnost vidjeti; ali vidi li možda oko samo od sebe? Ne, ono vidi preko ruku, preko nogu i preko svih udova“ [1].

Ne, ne postoje kršćani drugog reda, to ne, svaki pojedini ima svoju osobnu pa i zajedničku karizmu.

Ovdje se otkriva tajna zašto je ljubav Apostol definirao kao „najvrsniji put“ (1 Kor 12, 31): ona mi daje voljeti Crkvu, odnosno zajednicu u kojoj živim i, u jedinstvu, sve karizme, a ne samo neke, su „moje“ jednako kao što „moje“ karizme, makar se činile nečim malenim, pripadaju svima i za dobro svih. Ljubav umnožava karizme; čini karizmu jednoga karizmom svih.