Među različitim sredstvima kojima Duh Sveti provodi svoje djelo posvećenja u Crkvi – Božja riječ, sakramenti, molitva – postoji jedno sasvim posebno, a to je marijanska pobožnost. U katoličkoj tradiciji postoji ovo geslo, ova izreka: „Ad Iesum per Mariam“, to jest „k Isusu po Mariji“. Gospa nam pokazuje Isusa. Ona nam otvara vrata, uvijek. Gospa je majka koja nas vodi za ruku Isusu. Nikada Gospa ne pokazuje samu sebe, Gospa nam pokazuje Isusa. I to je marijanska pobožnost: k Isusu po rukama Majke Božje.

K Isusu po Mariji.

Sveti Pavao definira kršćansku zajednicu kao „pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima“ (2 Kor 3, 3). Marija, kao prva učenica i slika Crkve, također je pismo napisano Duhom Boga živoga. Upravo zato, nju „znaju… i čitaju svi ljudi“ (2 Kor 3, 2), pa i oni koji ne znaju čitati teološke knjige, oni „maleni“ za koje Isus kaže da su im otkrivene tajne Kraljevstva, skrivene od mudrih (usp. Mt 11, 25).

Marija, kao prva učenica i slika Crkve, također je pismo napisano Duhom Boga živoga.

Izrekavši svoj „dà“ – kada Marija prihvaća i kaže anđelu: „dà, dà neka bude volja Gospodnja i prihvaća biti Isusovom majkom –, Marija kao da je rekla Bogu: „Evo me, ja sam ploča po kojoj se piše: neka Pisac piše što hoće, neka Gospodar svega čini sa mnom što hoće“ [1]. U to se doba običavalo pisati na voštanim pločama; danas bismo rekli da se Marija nudi Bogu kao prazna stranica na kojoj On može pisati što god želi. Marijin „dà“ anđelu – napisao je poznati egzeget – predstavlja „vrhunac svakog religioznog stava pred Bogom, budući da ona na najuzvišeniji način izražava pasivnu raspoloživost združenu s aktivnom spremnošću, najdublju prazninu koja ide ruku pod ruku s najvećom puninom“. [2]

Neka Pisac piše što hoće, neka Gospodar svega čini sa mnom što hoće.

Evo, dakle, kako je Majka Božja oruđe Duha Svetoga u njegovu djelu posvećenja. Usred nepregledne bujice riječi izrečenih i napisanih o Bogu, Crkvi i svetosti (koje su tek malobrojni, ako takvih uopće i ima, u stanju pročitati i razumjeti u cijelosti) ona nam predlaže samo dvije riječi koje svatko, pa i najjednostavniji ljudi, mogu izgovoriti u svakoj prilici: „Evo me” i „fiat“. Marija je ona koja je rekla „dà“ Bogu i svojim primjerom i svojim zagovorom potiče nas da mu i mi kažemo svoj „dà“, svaki put kad smo suočeni s poslušnošću koju treba izvršiti ili kušnjom koju treba prevladati.

Evo me.

U svim razdobljima svoje povijesti, a posebno u ovom trenutku, Crkva se nalazi u situaciji u kojoj se nalazila kršćanska zajednica nakon Isusova uzašašća na nebo. Mora propovijedati evanđelje svim narodima, ali čeka „silu odozgor“ da bi to mogla činiti. A ne zaboravimo da su u tom trenutku, kao što čitamo u Djelima apostolskim, učenici bili okupljeni oko „Marije, majke Isusove“ (Dj 1, 14).

Cijelo obraćanje pročitajte na IKA-i.