Za 100 godina 2124. svi ćemo biti pod zemljom.
Neki drugi ljudi će živjeti u domovima za koje smo se teško borili da ih izgradimo, i posjedovat će sve što danas imamo.
Sva će naša imovina biti u rukama drugih, možda i onih koji pojma neće imati tko smo bili… a auto na koji ste potrošili bogatstvo vjerojatno će biti na otpadu.
Naši potomci vjerojatno neće znati gotovo ništa o nama i rijetko će nas spominjati.
Koliko nas poznaje oca svog djeda?
Nakon naše smrti, pamtit ćemo nas nekoliko godina, a kasnije naša povijest, naše fotografije, naša djela otići će na smetlište zaborava.
Možda bismo, kad bismo više razmišljali o tome, shvatili koliko je snage i vremena potrošeno na zgrtanje svega što imamo…
Kad bismo više razmišljali o tome, sigurno bi se promijenio naš pogled na svijet, bili bismo drugačiji ljudi… vjerojatno bolji jedni prema drugima.
Imati uvijek sve više i više, a jako malo vremena ostavljamo za stvari koje su zaista vrijedne u ovom životu… Na žalost ovo sve više postaje stil našeg života.
Sigurno bi više uživali u onim šetnjama u koje nikad nismo išli jer smo se borili za prolazno… onim neuzvraćenim zagrljajima… onim poljupcima naše djece i naših ljubavi… onim zezancijama koje nikad nismo imali jer nismo imali vremena.
To bi sigurno bili trenuci koji bi nam danas dok pričamo o njima izmamili osmijeh na lice i toplinu u srce.
Ispunili bi naše živote s više radosti, nego što nam je donijelo prolazno bogatstvo…
I to je ono što dan za danom rasipamo zbog pohlepe… šteta.
No dobra vijest je da ima još vremena za nas, a koliko ga ima to ne znamo.
Možda 30 godina, 20 ili 10, a možda i samo još koji mjesec, tjedan, dan ili sat…
Razmislimo o tome…
(Nepoznat autor)