Prethodnih dana vaša je služba sve više u fokusu, upravo zbog povećanja broja migranata, broj migranata u prethodnoj godini u Republici Hrvatskoj se povećao za 145%, aktualne su najave o mogućim problemima s ulaskom u Schengen, ove godine velik broj ljudi u Hrvatskoj dočekuje zimu na željezničkoj ruti. JRS je na licu mjesta, što radite?

JRS je služba za izbjeglice utemeljena od Isusovačkog reda i djeluje inspirirana Ignacijevskom duhovnošću. Izlazi ususret onima koji su marginalizirani, na rubovima našeg društva, napose izbjeglicama i migrantima. Upravo ta populacija je danas najmanje vidljiva. Tu su oko nas, ali ih ne uočavamo. Privilegij mi je što u našoj regiji mogu voditi tu organizaciju koja nastoji ljudima vratiti ugroženo ljudsko dostojanstvo. Nažalost, zadnjih tjedana ponovno imamo puno posla. Ponovno je poprilično aktivna takozvana zapadnobalkanska migranska ruta koja prolazi kroz Hrvatsku. Svakoga dana na kolodvoru u Zagrebu i u Rijeci je oko 100 do 300 ljudi, s tim da stotinjak novih ljudi dolazi svakoga dana i kroz naša područja prolazi do europskih zemalja. Mi im nastojimo pružiti onu bazičnu humanitarnu pomoć. To su ljudi koji dobar dio svoga putra prevale pješke, spavaju vani u uvjetima koji su zaista teški. Često obole, neprikladno su odjeveni, potrebno im je mjesto za obaviti higijenske potrebe no možda i najvažnije – potreban im je topao pogled i riječ koja će im vratiti vjeru u čovjeka, dati im nadu u bolju budućnost. Bježe iz teških uvjeta, većina ima tendenciju doći do neke zapadnoeuropske zemlje, naći zaposlenje i kasnije se pobrinuti za svoju obitelj. Težak je to put, velika je borba pred njima, no tu smo mi i druge organizacije koje će im olakšati dio puta dok prolaze kroz naše područje.

Odakle dolaze izbjeglice na našu zapadnobalkansku rutu i zašto uopće napuštaju svoj dom?

Većinom kroz naše krajeve prolaze osobe iz Afganistana, znamo da je ondje od prošle godine na snazi talibanski režim koji, čujemo svjedočanstva, ugrožava i negira temeljna ljudska prava. Mnogima je život ondje onemogućen. Siromaštvo je ogromno. Velika većina živi u teškom siromaštvu, do te mjere da ljudi prodaju vlastite organe, roditelji svoju djecu uspavljuju dajući im lijekove, drogirajući ih. Jasno je da ljudi žele pobjeći iz takvih uvjeta, da se žele spasiti. Dolaze i migranti iz drugih zemlja koji oskudijevaju u temeljnim materijalnim resursima. Susrećemo migrante iz Pakistana, iz afričkih država, napose iz Burundija. Burundi je zemlja s kojim Republika Srbija ima bezvizni režim tako da tamo mogu doći legalnim putem pa dalje nastavljaju ovom zapadnobalkanskom rutom. Imamo i migrante iz Kube, oni dolaze avionom u Rusiju, iz Rusije u Srbiju i onda nastavljaju ovom našom balkanskom rutom. Ljudi su iz najrazličitijih krajeva svijeta, a sve ih veže siromaštvo od kojeg nastoje pobjeći. Veže ih i nada u sretnu budućnost koju se nadaju pronaći u Europi.

Poražavajuće je do čega smo doveli svijet, u 21. stoljeću ljudi pješače preko toliko zemalja da bi pobjegli od gladi, očigledno se svijet ne može adekvatno nositi s dvije krize; s klimatskom krizom i migrantskom krizom, no je li posrijedi i humanitarna kriza, jer diljem Europe imamo ljude koji se trenutno smrzavaju na otvorenom?

Ove dvije krize, klimatska i migrantska su povezane, a povezane su u velikoj mjeri s načinom života kakav mi na zapadu živimo. Uvjetovane su našim konzumerističkim navikama. Ne vodimo mnogo računa o onima koji zbog naših navika pate. Bilo zbog toga što je narušena klima, a klima se najdrastičnije narušava u siromašnim zemljama. Ondje su suše sve češće, mnoga polja postaju neobradiva, vlaga postaje neizdrživa i na mnogim područjima je teško izdrživo živjeti. Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata. O tome puno govori Papa Franjo, upozorava da ekološki migranti nemaju nikakvu međunarodnu zaštitu, ne smatraju se izbjeglicama, nije moguće dobiti azil zbog toga što netko bježi jer je u njegovoj zemlji postalo neizdrživo vruće. S druge strane, migranti za sada većinom bježe od teške materijalne situacije, a ona je uvjetovana nepravednom raspodjelom bogatstava. Znamo da je na zemlji od prilike podjednak broj pretilih, gotovo milijardu, a isti broj ljudi je pothranjen i u opasnosti od umiranja od gladi. To nam govori kolika je nepravda u raspodjeli onoga što nam je Bog dao, bogatstva koje imamo. Puno bi se moralo učiniti glede toga da se uspostavi pravednije društvo gdje će resursi biti na pošteniji način raspodijeljeni, gdje ćemo više biti senzibilizirani za ne koji zbog naših potrošačkih ili drugih navika pate, koji su zbog našeg načina života oštećeni. Svi se moramo probuditi, napose oni na odgovornijim pozicijama da bi svijet postao pravednije i poštenije mjesto, polje mogućnosti za razvoj svih.

Očekuje se da će u narednim godinama drastično rasti broj ekoloških migranata.

Ne možemo ignorirati strah od migranata, na više razina; na osobnoj, društvenoj i političkoj. Mnogo je izbjeglica koji pristižu svaki dan, a malo ljudi koji su se angažirali. Da je to neka druga grupa ljudi potrebitih pomoći, da nekih drugih stotinjak ljudi spava pred tračnicama na kolodvoru bilo bi nas bilo puno više u pomoći. Zašto su ljudi rezervirani, najčešće gledaju sa strane, čega se bojimo?

Dolaskom velikog broja ukrajinskih izbjeglica vidjeli smo tretman s puno više empatije i solidarnosti, dok to često ne vidimo spram migranata iz azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja. Moje iskustvo je kako se uvijek mijenja osjećaj i senzibilitet kad se te ljude susretne, nakon fizičkog kontakta s njima. Tada obično ljudi zaključe kako se nemaju čega bojati. Dok ih ne upoznaju, dok samo čuju pokoju vijest migranti ostaju stranci. Ono što ne vidimo toga se najčešće i bojimo, tako da je u neku ruku to i razumljivo. S druge strane velika je odgovornost medija, države i njezinih institucija, kako će se oni postaviti spram migranata. Temeljno kršćansko učenje je da smo svi djeca Božja, svi istog dostojanstva, ne možemo napraviti hijerarhiju dostojanstvenijih i manje važnih ljudi nego za sve trebamo imati sućuti, prepoznati sestre u braću u svima. Od toga krećemo i nastojimo senzibilizirati ljude kako bi postali osjetljivi na one koji dolaze iz drugih kultura, ali ne moraju biti loši ni opasniji. Papa Franjo često govori kako različitost obogaćuje. Različitost nije jednostavno prihvatiti, čovjek se po naravi boji različitoga, međutim Papa govori da je alternativa izgraditi zidove oko sebe i onda umrijeti iza tih zidova. To sigurno ne želimo. Želimo biti otvoreno društvo dobrodošlice. Kreće se od svakog pojedinca; koliko je spreman biti otvoren, pružiti ruku čovjeku u potrebi i obogatiti se bogatstvom drugoga.

Riječanin ste, pravnik. Postali ste isusovac nakon radnog iskustva, radili ste u odvjetničkom uredu. Kako ste donijeli odluku da ćete postati Isusovac? Što je po vama uloga redovnika danas i kako zadržati balans, da redovnici ne postanu posvećeni laici i humanitarci, a ne budu s druge strane zatvoreni i isključeni od svijeta?

Nije bila riječ o jednostavnoj odluci donesenoj u jednom trenutku, nekako se to prirodno nadovezivalo jedno na drugo i raslo. Mislim da Bog redovito poziva blago, poput lahora. Drago mi je da u redovničkom pozivu mogu koristiti znanje i iskustvo koje sam stekao prije redovništva. Drago mi je da čovjek, odazivajući se na poziv i ostajući mu vjeran, može biti još više fokusiran, može zaista sve svoje snage upotrijebiti na postizanje cilja za koji je pozvan. Surađujući s laicima mi redovnici često mislimo da trebamo biti kvalitetniji, no to često nije i ne mora biti slučaj. Ja kao pravnik ili netko kao profesor, učitelj ili drugo zvanje može raditi kao svećenik, redovnik ili redovnica jednako kvalitetno i ne treba raditi kvalitetnije nego koji laik. Međutim ono što jest različito, što je važno, jest da ostanemo vjerni svom pozivu, a naš poziv je cjelovito davanje. Davati se u potpunosti u siromaštvu, poniznosti i poslušnosti. Laik je pozvan davati se u potpunosti u svom zvanju, unutar svoje obitelji i karijere, a mi smo pozvani u potpunosti se davati unutar Crkve, svoga reda.

Laik je pozvan davati se u potpunosti u svom zvanju, unutar svoje obitelji i karijere, a mi smo pozvani u potpunosti se davati unutar Crkve, svoga reda.

To nam daje veliku slobodu i djelujući iz te slobode možemo puno učiniti. To je ljepota poziva, to je i mene gurnulo u ove vode jer sam vidio da unutar Crkve mogu zaista puno napraviti, mogu puno dati, ta moja kap u čitavom slapu je važna i osjećam da sam tu dobrodošao, osjećam se kao kod kuće i zato sam sretan i zahvalan Bogu što me pozvao.

Aktivno redovništvo je u krizi. Prolazi kroz period transformacije. Mijenja se paradigma. Nema povratka na staro, nastaje nešto novo. Kako se mudro prilagoditi, a ne izgubiti identitet?

Nije loše što smo u krizi. Kriza raščišćuje pogled i postaje jasnije u kojem smjeru trebamo ići. Mislim da na krizu treba gledati i optimistično bez obzira što nije lako prolaziti kroz nju. Kriza u kojoj se redovništvo danas nalazi zaista jest duboka i ne vidi joj se jasno izlaz. Meni se osobno jako sviđa odgovor koji je isusovački red zadnjih desetljeća zauzeo unutar te situacije. Prije svega polazi od temeljne činjenice da svi zajedno sudjelujemo u poslanju koje nije naše, nije isusovačko nego Kristovo. Budući da smo mi samo jedni od dionika tog poslanja u to poslanje uključujemo i sve one koji su spremni surađivati s nama. To ne znači da su nam podređeni nego jednako vrijedni suradnici. Zato zadnjih desetljeća isusovci imaju jako puno suradnika laika, drugih redovnika i svećenika. Danas, unatoč značajno manjem broju Isusovaca u odnosu na polovicu prošlog stoljeća radimo puno više toga, to je paradoks koji je zanimljiv i ujedno optimističan. Unatoč manjem broju zvanja možemo puno više toga napraviti ukoliko uključimo i druge osobe u poslanje koje je Kristovo.

Postoji razlika u muškim i ženskim redovima, od dostupnosti obrazovanja do toga da ih je više u Crkvi na vodećim funkcijama, široko je područje djelovanja i mogućnosti, a redovnike i svećenike čak i javnost ozbiljnije shvaća. Kako vi vidite ulogu redovnica u društvu danas?

To je pitanje važno za Crkvu, drago mi je da Papa Franjo radi određene pomake. Velik je prostor koji treba osvojiti, promijeniti mentalitet unutar Crkve i društva koji je poprilično nepovoljan kad je riječ o razlici između muških i ženskih redovnika. Vjerujem i nadam se da ćemo napraviti iskorake. Imao sam iskustvo suradnje s redovnicama tijekom raznih poslanja koje sa obavljao unutar Družbe Isusove, bio mi je to veliki privilegij, ali s druge strane često sam osjećao kako je njihova pozicija takva da često manjka dostojanstva, uzima ih se zdravo za gotovo, primanja koja dobivaju i respekt koji zaslužuju nije na dovoljnoj razini. Oko toga se svi moramo potruditi. Nadam se da će nam kriza koju danas još dublje proživljavaju redovnice nego li redovnici donijeti ploda.