O ljubavi koja je jača od ljubavi u svjetlu liturgijskih čitanja promišlja o. Arkadiusz Krasicki, CSSp, donedavni studentski kapelan u Osijeku koji sada predaje biblijske predmete na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Svakodnevne se slike često utiskuju u podsvijest. One privlače ukoliko su lijepe. Jednu takvu sliku stalno nosim u sebi. Jednoj se obitelji rodila djevojčica s Downovim sindromom. Od samoga početka ti su ljudi imali problema s tim malim dragim bićem. Kad su saznali da će se malena roditi invalidna primili su je i zavoljeli. Nije bilo lako na početku, ali je to bio samo trenutak ljudske nemoći. Kasnije su imali velikih poteškoća jer je mala imala problema sa srcem. Operacija i boravci u bolnici. Oni su bili uvijek kraj nje. Kada je narasla, nije bila svjesna svoga ponašanja, ali roditelji su ju anđeoskim strpljenjem grlili i ljubili u ruke i čelo. I sve tako ispočetka. Puni strpljenja i ljubavi, bdiju nad svojom najdražom. Ljubav nije prestala. Za mene je ova slika vrlo duboka i promijenila je mnogo toga u mom životu.

Isus ne može, niti želi izbjeći to što slijedi.

Zašto o tome govorim? Jer je ista scena opisana u odlomku Ivanova evanđelja. Taj odlomak ne ide nam u glavu niti ga prihvaća zdravi mozak! O čemu piše Ivan? On piše o posebnom trenutku koji označava sada. To je trenutak kada Juda izlazi iz zajedništva apostola i počinje činiti najveću glupost u svome životu. Isus to zna. Ovo sada je potresno jer je kocka već bačena. Isus ne može, niti želi izbjeći to što slijedi. On zna da će ga Juda izdati i time potpisati smrtnu presudu. Upravo u tom trenutku, zadivljujuća je Isusova prva rečenica koju izgovara svjestan slijeda događaja: Uhvatit će me, prebiti, izrugivati, a onda će me ubiti. U tom kontekstu Isus izgovara riječi: Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu. Drugim riječima Isus govori: Oče, hvala ti i slava!

Zašto to bolesno dijete? Ti nas Bože ne voliš.

Ne poznajem ni jednog čovjeka koji bi, u toliko za sebe dramatičnim okolnostima, izgovorio takve riječi: Oče hvala ti i slava što idem u smrt. Većina bi ljudi u takvom trenutku reagirala sasvim drugačije. Neki bi pobjegli, drugi bi plakali ili jaukali. Neki bi kovali odmazdu preko svojih najbližih. Možda bi se netko našao tko bi odmah zvao svoje kumove u nadi hitrog rješenja problema. Sigurno bismo se pitali: Zašto si mi to učinio? Toliko sam te volio. Život sam svoj tebi darovao, a ti mi sada ovako vraćaš. Zašto to bolesno dijete? Ti nas, Bože, ne voliš. Isus samo kaže: Oče hvala ti! Proslavi se!

U tom se tegobnom trenutku Isus obraća i svojim apostolima: Gospodo, želim vam reći još samo posljednju rečenicu: Ljubite jedan drugoga. Ljubite se uzajamno. Isus više od toga ne može izreći u tom trenutku. Znajući da je izdan, da će biti mučen i umrijeti, on oprašta i ljubi. On ljubi svoga izdajnika. Ne ide nam to u glavu, ali upravo je to autentična ljubav koja je isključivo darivanje sebe do kraja.

Zato nam je teško ljubiti drugoga, poljubiti njegove rane i imati strpljenja

Ljubiti i ljubav na ovom biblijskom mjestu zapisani su na grčkom kao agapeo i agape. To ne znači volim to ili to, sviđa mi se ono ili ovo. Nadalje, agape nije neki trenutačni osjećaj koji se izražava samo sada: sada te ljubim, volim, ali sutra kad mi dođe zlo, više te ne volim. Bog jednostavno ljubi istom ljubavlju. Nama ljudima jednostavno nedostaje ta ljubav. Imamo sve, ali ne i ljubav. Tražimo je, istinitu ljubav, ali nalazimo ono što ljubav nije. Zato nam je teško ljubiti drugoga, poljubiti njegove rane i imati strpljenja. Lako je nekome reći volim te, osobito kada se ne stoji iza tih riječi.

On ne jauče, ne proganja i ne psuje

Isusova rečenica: Kamo ja odlazim vi ne možete doći, pomalo nas zbunjuje. U nama postoji čežnja za Isusom, ali on sam kaže: Još ne možeš doći gdje sam ja. Tu je rečenicu čuo i Petar. I njemu se to sve učinilo čudnim jer je stalno bio s Isusom. Vidio je čuda i slušao Isusove govore. Sada i njemu Isus kaže: Ne možeš sa mnom! On je morao proći iskustvo pada zbog svojih slabosti kako bi osjetio oprost: Petre voliš li me više nego ovi? (Iv 21, 1-19).

Knjiga Otkrivenja (21, 1-5) govori o Novom Jeruzalemu koji silazi s neba poput zaručnice i briše suze svakome čovjeku. To upravo radi Isus kada pred sobom ima Judu i Petra. On ne jauče, ne proganja i ne psuje, nego svojim učenicima briše suze. On briše suze njima, a ne sebi.

Svatko od nas pred sobom ima nekoga poput Jude. Znate li tko je to? To sam ja sam sebi. Sami sebi činimo nažao. Sami sebe varamo i izdajemo. Želimo biti drukčiji, iako to ne možemo biti. Ne želimo primiti poraz. Izbjegavamo sve one koji nam čine nažao. Isus želi da pogledamo malo drukčije jer sve te situacije i osobe mogu nam postati dar kako bismo naučili autentično ljubiti. Sada još to ne znamo, zato ne možemo otići tamo gdje je Isus, ali polako, makar šepajući stići ćemo.

Otkrij u sebi izdajicu. To je taj Ti koji kada ga gledaš, kaže: Beznađe, sve što radiš ništa ne vrijedi! Svaki neuspjeh je Božja kazna. Tada si zamisli Boga poput roditelja, koji dolazi tebi i briše ti suze bez obzira na to što nisi savršeno biće. On jednostavno ljubi i podiže te koliko god puta pao. On daruje sebe tebi, iako ga varaš, nikakav si i izdaješ ga zbog grijeha. On autentično ljubi. To može zvučati kao besmislica, ali nije. To je autentična ljubav.