Velika subota na osobit način ima svoju ljepotu i čar.

Nakon dramatičnosti Velikog petka kad svoje misli usmjeravamo patnji i boli, muci i smrti… Velika subota odjekuje određenim mirom, tišinom, blagošću. Podsjeća me današnji dan na one dane koje smo svi mi u životu doživjeli kad se opraštamo od drage nam osobe koja je umrla.

Dan poslije. Kad prođe sve. I dramatičnost agonije, i bol smrti, bila ona iznenadna ili očekivana, pripreme za ukop, užurbanost i bolna napetost da što dostojanstvenije ukopamo dragu nam osobu. A onda dođe dan poslije. Kad sve nekako utihne.

Bol se nije umanjila, ali je nekako drukčija.

Svijest da nekoga više nema nije prošla, ali smo nekako mirniji i svega postajemo svjesni. To je naša Velika subota, koju doživimo onda kad se susrećemo sa smrću nekoga iz naše blizine. To je taj dan poslije. Dan tišine.

Iako smo danas osjećali užurbanost pripreme za Uskrs, za razliku od Badnjaka, ovaj je dan uvijek nekako poseban, povučen, pomalo stidljiv. Imamo osjećaj koji put da se ovaj dan toliko primiri, kao da želi dati svu važnost danu koji slijedi. Sutrašnjem danu – Uskrsu. Kao da ne želi ostati zapamćen, a opet se svojom tišinom toliko urezuje u sva naša osjetila.

Ne čuju se ovoga dana crkvena zvona, nema buke i proslava, jer Kralj spava. Kao da se sva zemlja prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo (kako lijepo piše u Drevnoj homiliji na Veliku subotu).

Usnuli Bog. Bog koji spava.

Slika je to koja me istovremeno i smiruje i zastrašuje. Smiruje me jer znam da će se probuditi. Zastrašuje, jer ne znam kad će to biti. Želio bih da se odmah probudi i riješi sve moje probleme, jer osjećam da bez njega, budnoga, ništa ne može ići naprijed. Zato smo se danas zaustavljali pred njegovim grobom i molili. Možda i više nego inače.

Možda i zato što nam se puno puta u životu dogodi da se osjećamo kao da Bog doista spava dok ga molimo, dok mu vapijemo ranjeni i opterećeni. Možda smo upravo danas više molili jer znamo da kad čovjek spava, on ne može učiniti ništa. Zato kao da smo danas svojom molitvom željeli Boga probuditi.

San i spavanje nešto je što čovjeka odmara, priprema za ono što će se dogoditi sutra.

San nas priprema za sve ono što slijedi sutra. To može biti nešto sasvim uobičajeno, svagdanje, ali isto tako može biti nešto što je posebno, veličanstveno, nešto što se ne događa svakodnevno.

Na Veliku subotu i Bog je usnuo. Kao da se želio pripremiti na ono veličanstveno što slijedi dan poslije, a to je Njegova neizreciva pobjeda nad grijehom i smrću. Nad svime onime što naš um može, ali i ne može shvatiti. Zato je Velika subota tako poseban dan. Dan tišine, spokoja, mira.

Zar ne, draga braćo i sestre, da nema ništa ljepšega od toga kad nas probudi tišina? Kad se ustanemo, a oko nas mir.

Nema ništa ljepšega nego kad se probudimo iz sna ili neke noćne more, i pogledamo oko sebe osobe koje nam je Bog podario i uvidimo da se nismo imali razloga povući u snove pored ovako lijepe stvarnosti.

Kad se probudimo odmorni i shvatimo da ipak imamo snage za sve što život pred nas stavlja kao kušnju i križ. Da smo dovoljno jaki živjeti stvarnost našega života koliko god ona teška bila. A stvarnost zaista može biti lijepa. Nažalost, mi se najčešće zaustavljamo na stvarnosti koja nimalo nije ugodna.

Zaustavljamo se na problemima, poteškoćama, na tugama, bolestima, na križu. Kao da nema ničega lijepoga u našem životu. Kao da ne postoji ništa zbog čega bismo bili radosni i zahvalni. Svaki san, ma koliko god on bio lijep, jednom završi, kao što i svaka noćna mora završi onda kad se probudimo.

Veliki petak je iza nas, kao što jednom prođe svaki Veliki petak našega života.

Veliki petak muka, boli, iščekivanja, razapinjanja, suza. Zato se kao vjernici ne smijemo zaustavljati na njemu. Jer nakon Velikog petka dolazi Velika subota našega života, kad se sve nekako smiri, utihne, sabere. A onda dolazi Uskrs. Radost zamijeni suze. Grč na licu zamijeni osmijeh.

Nemir u srcu zamijeni mir koji mi samo Bog može darovati. Jauke zamijeni radosno klicanje Bogu koji je pobijedio svaku našu patnju i bol, križ i svoj i moj. Zato je Uskrs poseban.

Jer nas iz snova i noćnih mora vraća u stvarnost života. Uskrs nas budi iz naše uspavanosti u stvarnost koja može biti i sretna i blagoslovljena, unatoč tome što je puno puta teška i bremenita.

Bog je živ, uvijek prisutan, uvijek budan i bliz. On bdije nada mnom, nad mojim životom, nad mojom stvarnošću. Zato se trebam radovati. I zato neka nam je svima radostan ovaj Uskrs.