Početak naviještenog Evanđelja donosi gotovo poražavajući izvještaj: sedmorica Kristovih učenika, među kojima su Petar i Toma, nisu postali ono što su trebali biti – ribari ljudi, već su se poslije Kristove muke vratili na staro – prihvatili se posla običnih ribara čiju udicu zanima samo riba. No, one noći nisu ulovili ništa. Na njihovu krivom putu i u noći neuspjeha i nemoći susreće ih uskrsli Krist te ih uvodi u novi dan, u zoru konačne novosti u njihovim životima. Daje im isti nalog kao onoga dana, prije tri godine, kad ih je pozvao da budu njegovi učenici: ponovno ih šalje da bace mreže. Kao onda, tako je i sada ulov bio čudesan. U tom ponovljenom iskustvu apostolima se otvaraju oči i srce, u snazi sjećanja i obnovljene vjere napokon prepoznaju Krista: Pa to je Gospodin s nama!

Uskrsli Krist na Petra gleda očima božanske ljubavi i uopće ne spominje Petrovu izdaju

Zaustavimo se danas posebno na Šimunu Petru. Na spoznaju da je Uskrsli s njima, da je Gospodin tu, da živi Krist daje čudesan ulov, Šimun Petar reagira posebno, čudnovato. Čuli smo u Evanđelju: »Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more.« U Petrovoj golotinji prepoznajemo njegovu slabost. Smijemo prepoznati i njegov duboki stid jer je zatajio da je Kristov baš u trenutcima Kristove muke. Smijemo prepoznati i gorčinu Petrove duše, jer nije pošao loviti ljude, kako je Krist želio, nego se vratio na staro.

No, uskrsli Krist na Petra gleda očima božanske ljubavi i uopće ne spominje Petrovu izdaju. A u tome smijemo prepoznati veliku istinu da božanska ljubav, ljubav Krista uskrsloga, ima toliku snagu da može prekriti, štoviše, da može oprostiti, otkupiti, uništiti veliki grijeh Petrove izdaje Sina Božjega. Krist želi da i Petar sam sebe razumije u svjetlu te božanske ljubavi te da zato na božansku ljubav napokon odgovori svojom ljubavlju i svojom apostolskom ozbiljnošću.

Onaj koji sebe shvaća kao ljubljeno Božje dijete, koji ne zaboravlja na Božju vjernost, koji u svom sjećanju nosi velika Božja djela i koji je spreman ozbiljno ljubiti Boga, ne može više biti izdajnik

Znamo kako glasi Kristovo pitanje upravljeno Petru: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Znamo i kako glasi Petrov odgovor Kristu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Isti dijalog, zbog važnosti svoje poruke i ozbiljnosti onoga što slijedi u Petrovu životu, ponavlja se još dvaput, nakon čega Šimun Petar od Krista dobiva sveto poslanje: »Pasi ovce moje!« Drugim riječima: makni se od staroga, ne ostaj u prošlosti, ne živi u gorčini izdaje, nego preuzmi brigu za Crkvu, budi odgovoran za muškarce i žene koje ti povjeravam.

Kako to da Krist ovo sveto poslanje odgovornosti za Crkvu, za Kristovo stado, povjerava Šimunu Petru koji nije mogao biti vjeran? Znao je Krist da je Petar dozreo u ozbiljnosti, da je dostigao ozbiljnost svoje vjere. Da, došao je i taj čas u kojem se Šimun Petar napokon počinje shvaćati u ozračju božanske ljubavi, u snazi sjećanja na Kristove riječi i djela, u mogućnosti da svoj život gleda Kristovim očima. Drugim riječima, da se opaše Božjom voljom i bez svojih se uvjeta preda njezinu vodstvu.

Onaj koji sebe shvaća kao ljubljeno Božje dijete, koji ne zaboravlja na Božju vjernost, koji u svom sjećanju nosi velika Božja djela i koji je spreman ozbiljno ljubiti Boga, ne može više biti izdajnik, bijednik, grešnik, povratnik na staro, grešno i nevažno. Petar nam je divan primjer koliku snagu nosi ispovijest Da, Gospodine, ti znaš da te volim ako je dana u ozbiljnosti srca i duše.

Svaki od nas koji to može ozbiljno reći, poput Petra, postaje sposoban biti vjeran Bogu, sjećati se Boga, voljeti Boga, biti neustrašiv zbog Boga, zaboraviti na mogućnost izdaje i biti odgovoran za one koji su mu povjereni. Eto nam dokaza ozbiljnosti Petrove vjere u prvom čitanju: Petar i apostoli bijahu radosni što su bili dostojni podnijeti pogrde za Krista ili, kako čusmo u Otkrivenju, za Božjeg Jaganjca koji je primio moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Borisa Vulića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.