Mogu li se sadašnji i budući ratovi, nasilja, nepravde riješiti samo ekonomijom i tehnologijom, kako neki misle? Ne mogu. Potrebno je nešto drugo. Potreban je odgoj a on se prvenstveno stječe u obitelji. Obitelj je prva škola humanosti, piše profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, fra Ivica Jurić, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. . Ona je i jedinica otpora barbarstvu i dekadenciji. Ona je kolijevka vjere i kulture; temelj o kojem ovisi budućnost Crkve i društva. Ako bolje razmislimo uvidjet ćemo da najveće zlo suvremenog doba nisu ratovi, svakovrsna nasilja, bolesti i prirodne katastrofe već razaranje moralne svijesti čovječanstva, tkiva koje čuva društvo od različitih anomalija. To je uzrok a sve drugo su posljedice, čak i u slučaju prirodnih katastrofa koje djelomično možemo povezati uz čovjekovu odgovornost (narušavanje prirodne ravnoteže). Stoga, dobro odgojiti djecu, zatim učenike, studente, sljedeće generacije znači dati odlučujući doprinos napretku, pravednom društvu, miru i blagostanju.

Ona je kolijevka vjere i kulture; temelj o kojem ovisi budućnost Crkve i društva.

Ne možemo očekivati od djece i mladih da nekim automatizmom podržavaju zakone i njeguju tradiciju koja se razvijala stoljećima i iskustvom tolikih generacija. Upravo zato ih se i odgaja u obiteljima, školama, na fakultetima da se socijaliziraju, integriraju u društvo.

Svaka nova generacija u biti predstavlja invaziju malih “barbara” na našu civilizaciju, i potrebno ih je civilizirati prije nego što je unište. Ako ih se ne odgaja jer će, tobože, oni sami “slobodno i najbolje” izabrati što je za njih a što nije onda su oni a) poput anđela savršeni pa im odgoj i ne treba ili b) ih se unaprijed odgaja tako da se protive našoj civilizaciji. Ako ih se tako odgaja u samomržnji i preziru prema judeo-kršćanskoj civilizaciji onda moramo računati i na posljedice takva “odgoja”.

Naime, obitelj se više ne sastaje za stolom, već svatko sa svojim ekranom.

Nadalje, mi danas živimo više u vremenu tehnologije nego ideologije. A tehnologija nije neutralna već je ona – suptilni nositelj ideologije. To se kroz jedan primjer možda najbolje vidi u obitelji. Naime, obitelj se više ne sastaje za stolom, već svatko sa svojim ekranom. Ne objeduje se zajedno već svatko pojede nešto na brzinu, kadgod i na putu od frižidera do kauča brzo se vraćajući svojem ekranu. Ako igdje onda tu, u toj podijeljenosti osoba premda zajedno žive, postaje sasvim jasno da odgoj (vrijedi i za evangelizaciju u župi) nije samo prenošenje informacija već prvenstveno građenje zajedništva.

Kako se stječe kritičko mišljenje?

Sad se kao cilj obrazovanja sve više ističe stjecanje kritičkog mišljenja. No, kako se ono stječe? Možda fokusom samo na neka trenutno profitabilna područja a zapostavljanjem humanističkog područja? Upravo suprotno od navedenog. Cilj obrazovanja oduvijek je bio stjecanje što šireg znanja kojim se onda kritički prosuđuje. U suprotnom – što će neznalice prosuđivati?!

Osim znanja i ponašanje, disciplina (uređenje slobode a ne prepuštanje kaosu) je jako važno jer škole su odgojno-obrazovne ustanove a ne samo ustanove za što brže i lakše stjecanje novca. Drugim riječima, vrlina je ono što se oblikuje i postiže kroz godine školovanja. Ona podrazumijeva i postizanje određene zrelosti tj. izgrađene slobode koja je kadra oduprijeti se kako vanjskim pritiscima jednako tako i nutarnjoj tiraniji.

Drugim riječima, vrlina je ono što se oblikuje i postiže kroz godine školovanja.

Biti slobodan čovjek nije nešto samorazumljivo, nešto što se postiže samim fizičkim rastom, instinktivno već je plod obrazovanja i odgoja. Sigurnost i prosperitet, čemu svi težimo, nisu stoga samo plod tehnologije tj. tehničkih mogućnosti sve modernijih uređaja već prvenstveno proizlaze iz moralne snage čovjeka da se odgovorno koristi tehnologijom i svim drugim resursima.

Zašto je odgoj ključ budućnosti?

Zato što se društvo temelji na zajedničkim moralnim vrijednostima. Kad njih nestane nestaje i društva unatoč hvaljenom napretku, slobodi, modernoj tehnologiji. Pobijediti, primjerice, korupciju samo smanjenjem birokratskog aparata isto je i kao pobijediti pretilost smanjenjem količine hrane u trgovinama. Nije problem u količini hrane već u neumjerenom apetitu. Drugim riječima, odgoj je ključ svih reformi, i svakog uspjeha! To pametni odavno znaju. A ovi drugi kao papagaji neprestano pričaju o reformama preskačući preduvjet svih reformi – dobro odgojenog čovjeka.

Naime, nemoguće je lijepo pisati samo promjenom olovke, sredstva pisanja. Makar se radilo i o najmodernijem, štoviše, zlatnom nalivperu – rukopis će biti isti. Drugim riječima, bez odgoja sav napredak, prije ili kasnije, okrene se protiv čovjeka jer i u čovjeku i u prirodi treba prepoznati i prihvatiti darovani poredak a ne gledati na njih samo kao na raspoloživu zalihu (Hadjadj) za svoje interese.

A nada vjernika nadilazit će svaku nostalgiju i utopiju.

Stoga, budućnost čovječanstva uopće ne ovisi o napretku, nego o stanju ljudske duše. Ako to shvatimo te u životu nastojimo svjedočiti primat duhovnoga nad materijalnim, ne treba se bojati za našu budućnost, a onda ni za budućnost čovječanstva u cjelini. Zreli ljudi znat će odgovorno upravljati tehnologijom na korist čovjeku i pazeći na sklad u prirodi. A nada vjernika nadilazit će svaku nostalgiju i utopiju. Ne treba, stoga, žaliti za prošlošću niti se pouzdavati u budućnost već prionuti uz sadašnjost. U njoj prepoznavati brata i sestru i kreativno svjedočiti Božju prisutnost i bliskost, osobito ljudima u potrebi.

Treba, naravno, ulagati u školstvo i znanost, mlade oslobađati ideologije i podržavati razvoj dobrih navika, postizanje novih znanja i vještina a slijepu poslušnost i poltronstvo ostaviti prošlosti. Slobodan odgoj, iako divljenja vrijedna ideja, ako je prepušten samo proizvoljnoj odluci nezrelih, prestane to biti dočim upoznate “slobodno (ne)odgojene”.