Fra Ivan Lovrić razgovarao je s američkim franjevcom fr. Johnom Anthonyem Boughtonom, poglavarom “sivih fratara” iz Bronxa. Dio razgovora prenosimo s portala fra3, a intervju u cijelosti pročitajte na njihovom portalu.

Fr. John Anthony Boughton nekad je bio anglikanac iz Texasa, školovani vojnik na službi u američkoj mornarici. Imao je djevojku i dobro plaćen posao u prodaji visoko-tehnološke opreme, no sve to mu nije bilo dosta. U 28. godini upisao je i studij medicine, ali se baš tada u njegovom životu niotkuda pojavilo Međugorje i sve se promijenilo naglavačke. Trideset i dvije godine nakon toga služi kao generalni ministar franjevačke zajednice, kod nas poznatije pod nadimkom „sivi fratri“ – Franjevci od obnove (CFR). Jedna je to od trenutno najzanimljivijih redovničkih zajednica u svijetu, sa zamjetnom i poticajnom prisutnošću na društvenim mrežama, ali i, što je još važnije, autentičnim životom na terenu, u najsiromašnijim i najopasnijim dijelovima suvremenih gradova Zapada.

Ako slučajno kvart u kojem djeluju postane bolje mjesto za život, njihove im konstitucije nalažu da odande moraju otići na neko novo, „lošije“ mjesto. S fr. Johnom Anthonyem sam razgovarao u njihovoj kući u legendarnom Bronxu, naličju onog New Yorka kakvog poznajete s razglednica, gdje braća franjevci vode sklonište za beskućnike. Taman je pristigao s puta jer je kao vrhovni poglavar svoje zajednice vizitirao braću u drugim bratstvima, a istu večer kad se vratio kući zapala ga je večernja smjena u skloništu i spavanje na istom katu s ljudima bez vlastitog doma. Nastup mu je frajerski, muški, ali lagan i s mnogo smijeha… Šteta što razgovor donosimo u pisanoj verziji, jer bi se kroz videosnimku sve to mnogo bolje doživjelo.

Obračun s Bogom na Podbrdu

„Prijatelj Robert mi je došao s pričom da se naš zajednički prijatelj Jeff radikalno promijenio na bolje i da sada ima neki mir koji nikada dotada nije imao. Kaže mi kako je Jeff bio u tamo nekom Međugorju i da mu je dao jednu knjigu o ukazanjima. Poznavajući Jeffa, rekao sam: ‘Ako je promijenilo Jeffa, to mora biti nešto čudesno!’ Robert je stvarno bio fasciniran Jeffovom promjenom i rekao mu je kako bi i on htio iskusiti nešto takvo, a i meni samom su se u to vrijeme javljala velika životna pitanja i osjećaj praznine unatoč sređenom životu. Nas trojica smo skupa odrasli, ganjali smo cure, družili se i pili, bili smo čak i ministranti u crkvi, ali nikada nismo pričali o vjeri…sve do tog trenutka kada smo odlučili i poći u Međugorje.“

Utjecali smo se „Gospi od šverca“ da zatvori oči onima koji ne trebaju vidjeti neke stvari.

Krenuli su na put početkom 1992., samo dva tjedna prije početka rata u Bosni i Hercegovini, dok je rat u Hrvatskoj već odavno bjesnio. Fra Svetozar Kraljević, predosjećajući što se sprema, zamolio je Jeffa da sa sobom ponesu lijekove i medicinske potrepštine. „Tako smo mi, na svom prvom hodočašću u Međugorje, bili zapravo šverceri. Čak nas je policija zaustavila u Beogradu i izdvojila na stranu, ali kako je s nama išla i grupa meksičkih karizmatika, i prije negoli smo došli u Međugorje mogli smo vidjeti snagu krunice na djelu. Meksičke bakice su molile krunicu dok smo mi protestanti bili zaglavljeni na granici. Mladi Meksikanci su, svaki put kad bi se policajci okrenuli, prebacili dva-tri kofera preko rendgena, a mi smo, gledajući sve to, i sami počeli moliti krunicu kako bi sve prošlo kako treba. Utjecali smo se „Gospi od šverca“ da zatvori oči onima koji ne trebaju vidjeti neke stvari.“

Fr. John Anthony mi je ispričao kako je na idućem putovanju u Međugorje, i ne znajući, švercao čak i oružje koje im je u kofere stavio jedan američki Hrvat, a o svojim prvim danima u Međugorju i o svom stanju govori ovako: „U to sam vrijeme imao djevojku i veselio se studiju medicine, no sjećam se da sam u Međugorju gledao druge ljude kako imaju mir, a ja još nisam dobacio dotle. Rat je bio pred vratima, ali u Međugorju si stvarno mogao osjetiti mir. Hrvao sam se s Bogom pokušavajući mu objasniti svoje želje i planove o fakultetu, curi, braku i mnogo djece, a onda sam, na Podbrdu, po prvi put u svom životu odlučio poslušati što to Bog meni ima reći. Shvatio sam da sam mu previše govorio, a premalo slušao. ‘Ok, Bože, učinit ću što god ti tražiš od mene pa bilo to ne znam kako ludo. Bit ću čak i franjevac u Hercegovini ako je to tvoja volja za mene, iako nemam pojma tko su uopće, tek sam danas upoznao jednoga’. U tom trenutku se na mene spustio mir kakav nisam nikad osjetio i ja sam se predao Bogu. Prije obraćenja ja nisam bio neki duboki vjernik, ali sam uvijek vjerovao u svrhu, da Bog ima plan za sve nas…zato, uostalom i vojska u mom životu, jer u vojsci se služi pa i po cijenu vlastitog života. Zato valjda i medicina – srce je željelo služiti i liječiti, ali trebalo mi je, naravno, vremena da shvatim kako me Bog ne zove da liječim ljudska tijela, nego duše. Ta milost mira bila je prvi plod Međugorja u mom životu, a ja sam na Podbrdu Bogu potpisao bianco ček da čini sa mnom što god hoće.“

Nakon desetak dana vratio se kući sa saznanjem da želi biti svećenik te je kroz nadolazeće vrijeme polako shvaćao da se radi o istinskom pozivu na potpuno predanje Bogu, stoga je napustio medicinski fakultet i počeo razmišljati o prelasku u Katoličku crkvu. Uskoro je još jednom otišao u Međugorje na dva mjeseca dovevši sa sobom još humanitarne pomoći, ali i novinare kako bi se razbila medijska blokada, budući da su sve vijesti u Ameriku stizale preko Beograda. Kad se drugi put vratio iz Međugorja, bio je u velikim dvojbama oko prelaska u Katoličku crkvu jer, za razliku od Anglikanske crkve, duhovni poziv u Katoličkoj crkvi ne dopušta brak. Na jednom klanjanju je osjetio Božji glas koji mu je rekao: „Sad znaš što je istina, pa djeluj!“, stoga je prekinuo s djevojkom i pristupio je Katoličkoj crkvi. Njegova majka, koja je umjetnica, shvatila je njegovu odluku a i sâma je preko umjetnosti prešla u Katoličku crkvu. Otac se protivio njegovom putu, ali mu je ipak bio podrška, dok je brat odmah shvatio o čemu se radi te su kasnije i on i cijela njegova obitelj postali katolici. Jeff i Robert su u međuvremenu pokrenuli St. David’s Relief Foundation i trebali su čovjeka na terenu tako da se fr. John Anthony preselio u Međugorje gdje je iduće dvije godine pod duhovnim vodstvom fra Svetozara i fra Slavka Barbarića razmišljao o svećeničkom pozivu, organizirao dotok humanitarne pomoći i iz tjedna u tjedan vozio kamione širom Bosne i Hercegovine, često pod kišom metaka i pištoljima uperenima u glavu.

Ratni pakao i međugorski mir

„Neki ljudi dožive duboko obraćenje odjednom, a ja sam spor i glup pa je Gospodinu trebalo toliko dugo da probije moj tvrdi oklop. Svoje prve dvije godine kao katolik proveo sam u Međugorju i ondje sam svakodnevno i istovremeno kušao plodove raja i pakla. Svaki dan sam išao na misu s fratrima i vozio konvoje na ratna područja svjedočeći stvarnosti duhovnog rata u kojem se nalazimo, a zatim se opet vraćao u mir Međugorja.

Vozio je ugašenih svjetala preko planina i srpskih linija jer je htio stići u Konjic kako bi ljudima koji su ostali ondje donio sakramente i Božić.

Jedna od dojmljivijih scena iz toga doba bila je kad sam s fra Svetozarom vozio neki od konvoja i stali smo jesti u nekom gradiću. U restoranu je bilo otprilike 30-40 ljudi, a fra Svetozar je dobio inspiraciju želeći me naučiti nešto o vašim ljudima. Ustao je i glasno rekao da podignu ruku svi oni koji su trpjeli zbog svoje vjere, bilo da su bili u zatvoru, izgubili nekoga svoga, izgubili posao ili ga uopće nisu dobili… 80% ljudi je diglo ruku, a ja sam ostao zapanjen spremnošću ljudi na žrtvu zbog vjere. Također, sjećam se kako je jednog Božića fra Svetozar (njemu će biti neugodno što ovo pričam, ali ljudi trebaju znati), ne rekavši nikome kamo ide osim jednoj časnoj sestri koju je zamolio da moli za njega, spremio stvari kojima će podmititi srpske vojnike kako bi ga pustili da prijeđe preko njihovih položaja. Vozio je ugašenih svjetala preko planina i srpskih linija jer je htio stići u Konjic kako bi ljudima koji su ostali ondje donio sakramente i Božić.

Vrlo dobro pamtim i kad me je fra Leonard Oreč jednom nazvao i rekao: ‘Natovari koliko god kamiona možeš natovariti sa što je god moguće više stvari. Sve ćemo to odnijeti najprije na muslimansku stranu Mostara, a zatim do Konjica i sve ćemo dati Crvenom polumjesecu i njihovim bolnicama kako bi oni znali da mi želimo i mislimo mir!’ U Mostaru je fra Leonard izišao u habitu i dobro se sjećam jednog klinca koji me je zgrabio za ruku i pokazao na fra Leonarda: ‘On je lud! Pa snajperi su svuda okolo, a on je u habitu!’ A fra Leonard je samo rekao: ‘Mi smo ovdje samo zato da pokažemo da stvarno želimo mir.’ To vidljivo svjedočanstvo spremnosti na riskiranje vlastitog života radi evanđelja je istinski i duboko utjecalo na mene, formiralo me duhovno i kao franjevca. U tom trenutku sam znao da želim biti franjevac.“

Povratak kući i odlazak u “sive fratre”

Kako se rat bližio kraju, a potreba za konvojima bivala sve manja, fr. John Anthony priča da je bio pozvan od fra Svetozara i tadašnjeg provincijala u Hercegovačku franjevačku provinciju: „Ali ja sam jednostavno duboko u srcu znao da nisam pozvan ostati ovdje, već da se moram vratiti u SAD. Problem je bio u tome što nisam imao blagog pojma kamo bih trebao otići i kome se javiti. Bio sam friški katolik, tek dvije godine i to van svoje domovine, tako da uopće nisam znao što se događa u katoličkom svijetu. Bio sam potpuna tabula rasa, ali fra Svetozar mi je, u svojoj mudrosti ili po nadahnuću Duha Svetoga, spomenuo jednu zajednicu Franjevaca od obnove (CFR), koja je u to vrijeme bila stara tek 8 godina, rekavši mi kako bi bilo dobro za mene da pogledam tu malu grupicu u New Yorku. Kao čovjeku iz Texasa bilo mi je suludo zamisliti se u New Yorku, ali ja jednostavno nisam imao nikakve referentne točke što se redovničkih zajednica tiče. Mislim da je fra Svetozar dobro znao kako američke franjevačke zajednice u to vrijeme nisu baš bile u najzdravijem stanju i kako bih zbog toga mogao izgubiti poziv. A upravo takvo stanje je i bilo razlog nastanka zajednice CFR i oni su tada bili jedna od rijetkih zajednica koja se zaista trudila biti katolička i franjevačka te vjerna nauku Crkve. Uzevši u obzir još neke zajednice, sistemom eliminacije, jer nisam baš kontemplativni tip, izbor je pao na tu zanimljivu skupinu ljudi u New Yorku. Došao sam nekoliko puta i ostao, evo, za cijeli život. Iako mi nije uopće imalo smisla, iako ne volim New York, dana mi je ta milost da sam ovu zajednicu mogao osjetiti i doživjeti kao svoj dom.“

Došao sam nekoliko puta i ostao, evo, za cijeli život. Iako mi nije uopće imalo smisla, iako ne volim New York, dana mi je ta milost da sam ovu zajednicu mogao osjetiti i doživjeti kao svoj dom.

Pet godina je proveo u franjevačkoj formaciji, od kojih većinu u skloništu za beskućnike u Bronxu, a zatim je krenuo na studij teologije. U njihovoj je zajednici redovnička formacija odvojena od svećeničke, zbog toga što žele da mladići koji dolaze najprije razluče je li baš franjevački poziv uopće za njih. Zbog, kako kaže, skršene kulture zapadnog društva, ozbiljno i temeljito rade na formaciji i produžili su joj početne stadije kako bi svatko mogao čuti što Bog zapravo želi od njega. Pritom ne žele da se itko opterećuje učenjem prije polaganja doživotnih zavjeta. Napuštanje redovničkog života je također jedan od velikih razloga zašto prolongiraju studij teologije nakon zavjeta. „Naša zapadna kultura je bolesna, velik je broj razvoda i raspadnutih obitelji, pa mladi ljudi koji ulaze u redovnički/svećenički život uopće nemaju predodžbu što je to cjeloživotno predanje…oni nemaju to u svom iskustvu i mi se moramo boriti s tim“. Fr. John Anthony mi govori kako je jedan od njihove „najzdravije“ mlađe braće rođen na farmi u Češkoj, odrastao je u stabilnoj i brojnoj obitelji i od malena je radio fizičke poslove, što na njivi što u radionici: „To je okruženje za kakvo je čovjek stvoren, ali takve obitelji su danas kulturalna anomalija, supkultura. Možda je bolji izraz kontrakultura, i takvu kulturu danas moramo aktivno stvarati.“

Cijeli intervju pročitajte ovdje!