Vlč. Tomislav Šagud u svom se promišljanju nad uskršnjim evanđeljem po Ivanu, među ostalim osvrnuo na značenje uredno složenih Kristovih povoja u njegovu grobu. Promišljanje vlč. Šaguda objavljeno na njegovoj mrežnoj stranici prenosimo u nastavku.

Učenicima koji su došli na grob znak uskrsnuća nisu bili ni prazan grob ni odvaljen kamen, već složeni povoji.

Utrka učenika

Kada je Marija Magdalena došla na grob, mislila je da je netko ukrao Isusovo tijelo: možda rimski vojnici iz zabave, možda Židovi iz pakosti, a možda i učenici kako bi ga častili. Zato Marija trči Petru i drugom učeniku, u kojem tradicija prepoznaje Ivana evanđelista. Možda oni nešto znaju… Očito, premda je Isus najavio da će uskrsnuti, to nikome nije palo na pamet. Zanimljivo je kako se Petar opet nalazi na prvom mjestu među učenicima iako je Isusa tri puta zatajio.

On ostaje na čelu apostola jer je jedini iskusio bit učeništva: to nije naš trud i zalaganje, nego Božja vjernost unatoč našoj nevjeri. Dvojica učenika trče na grob – najvjerojatnije nisu znali što bi drugo učinili niti su znali što će učiniti kada onamo dođu. Ivan trči brže, vjerojatno zato što je poprilično mlađi, a možda i zato što ga pogoni veći unutarnji žar. Petar je zatajio Isusa i zasigurno je jednim dijelom svoje nutrine želio izbjeći sve što bi ga moglo podsjetiti na taj događaj. Ivan je jedini apostol koji je s Isusom bio do kraja i jedini koji nije pobjegao, a bio je tada dječak od kojih petnaest godina. Zbog toga je Petrova sramota bila još veća. Ivan je bio bolan podsjetnik Petrovoj savjesti na to kako se on trebao ponašati. No Petar ne odustaje, nego trči: želja da vidi što se dogodilo s Isusom nadjačava sve njegove strahove i osjećaj srama.

Ali baš je toga Petra Isus postavio da bude na čelu njegovih učenika, da bude njihov vođa, da Bog preko njega djeluje i upravlja svojom Crkvom.

U ovoj utrci Crkva tradicionalno vidi odnos karizme i institucije. Ivan predstavlja one koji čitavim srcem gore za Isusa, trče u njegov zagrljaj živeći neporočnim životom, ispunjeni mističnim iskustvima i revnošću u radikalnom služenju drugima. S druge strane imamo Petra: čovjeka malo teže naravi koji pada u slabostima, koji često i lupi nešto krivo, a na kraju čak tri puta zataji Isusa. Ali baš je toga Petra Isus postavio da bude na čelu njegovih učenika, da bude njihov vođa, da Bog preko njega djeluje i upravlja svojom Crkvom. Zato Ivan, došavši do groba, koliko god htio ući, ipak staje i čeka na Petra da on donese odluku kako dalje. Nakon što su obojica ušli, otkrivamo da Petar nije samo spor u trčanju nego i u shvaćanju: jedino za Ivana piše da je, vidjevši prizor u grobu, povjerovao u uskrsnuće. Petar će povjerovati tek poslije toga dana, onda kad će ugledati uskrslog Isusa (usp. Iv 20,19).

Složeni povoji

A što je to Ivan toliko važno vidio u grobu? – Složene povoje. Oni su ključna slika u današnjem tekstu. Marija Magdalena nije vidjela povoje jer se bojala ući u grob. Evanđelist ovdje troši čak tri reda da bi opisao kako je u grobu sve bilo uredno složeno. Zašto je to bilo toliko važno?

Uredno složeni povoji bili su dokaz da tijelo nije ukradeno: jedini je logičan zaključak da je Isus sam ustao, složio svoj “krevet” i otišao dalje.

Nadam se da u svojoj kući nikada niste imali iskustvo provale, ali vjerojatno znate da lopovi iza sebe ne ostavljaju baš uredan prostor; naprotiv, sve ostaje u kaosu jer moraju što prije pobjeći da ih netko ne uhvati. Uredno složeni povoji bili su dokaz da tijelo nije ukradeno: jedini je logičan zaključak da je Isus sam ustao, složio svoj “krevet” i otišao dalje.

Svatko je od nas krštenjem ušao u smrt, ušao u Isusov grob, koji više nije mjesto tame, nego je pretvoren u svadbenu odaju, mjesto najintimnijeg sjedinjenja s Bogom.

Tim slaganjem povoja Isus je od svojega groba načinio svadbenu ložnicu koja čeka da u nju uđe njegova zaručnica – Crkva. To se događa po krštenju. Svatko je od nas krštenjem ušao u smrt, ušao u Isusov grob, koji više nije mjesto tame, nego je pretvoren u svadbenu odaju, mjesto najintimnijeg sjedinjenja s Bogom.

Vlast se ne daje po zaslugama, nego po odabranju

Vjerujem da mnogi od nas nestrpljivo žele potrčati onamo i doživjeti mistični susret s našim Otkupiteljem, no ponekad imamo osjećaj kao da nas crkveni poglavari ne prate u tome, kao da nekada zaostaju za nama u shvaćanju duhovnih stvarnosti, u krepostima, pa čak i u samoj ljubavi prema Isusu. Jednostavno su prespori… a da još ne spominjemo i poznate skandale u kojima su službene crkvene institucije svojim postupcima Isusa zatajile i izdale.

Stoga poslušnost crkvenim poglavarima nije iskaz povjerenja u njihove sposobnosti, nego u samoga Boga.

No Ivan se svejedno zaustavlja ispred groba i čeka Petra – jer Petar je dobio vlast, a ne Ivan. Ona se ne daje po zaslugama, nego po odabranju. Stoga poslušnost crkvenim poglavarima nije iskaz povjerenja u njihove sposobnosti, nego u samoga Boga. A možda upravo ta Ivanova poslušnost i Petru daje snagu da bude poslušan i vjeran Isusu te da na kraju dadne svoj život za njega.