Morapai, početkom nove godine 1972.

Drage misionarke svakog dana!

O jadni, grišni metkovski Ante, ako još želiš u rajske dvore, deder se skruši prije korizme i u Zagreb piši… Sa stinom se u prsa udaram – ili bolje: s ciglom, jer stina u ovim močvarama nema! – i sa svetim Jerom samo vapim: „Prosti mi, Bože, ča sam Dalmatinac!“ A vi svi znate da Matu nije lako prikrenuti.

„Okreni na ovu bandu Mate; okreni na drugu bandu – i opet Mate!“

Da vam iskreno i istinito kažem: mrvičak sam se bio i zalinio.

Nešto od bolesti, a nešto od posla.

Ne znam da li se vama to dogodi – jednostavno, ne znaš na koju ćeš stranu…

No budite uvjereni da vas nikada nisam zaboravio u molitvama i u dnevnim žrtvama. Niti ću vas ikada zaboraviti.

Bile su ovdje teške prilike.

Držale su nas vaše sklopljene ruke.

Hvala dragom Bogu da je rat svršio i da se milijuni izbjeglica vraćaju u svoju domovinu. Već ih je oko šest milijuna otišlo natrag. S njima
su pošli i mnogi naši svećenici i časne sestre, da im pomognu u njihovoj slobodnoj domovini, koja je sasvim opustošena.

Jedva možete pojmiti što su sve učinili muslimanski Pakistanci u toj jadnoj zemlji. Otkrivaju se sve veće i veće grozote.

Svi se molimo za trajni mir.

Sloboda je vjere već proglašena, pa je čak i Božić metnut na listu državnih blagdana, iako su kršćani u velikoj manjini.

Posla će, dakako, biti još dosta da se izliječe rane i rata i progonstva.

Hvala dragom Bogu, nikad nismo očajavali, pa nećemo ni sada!

Junački naprijed! Svakako je jasnija budućnost i Bangladeša i Indije nakon ovog rata.

Ja sam inače, hvala dragom Bogu, prilično dobro! Klima je bila veoma ugodna ova dva zadnja mjeseca.

To je naša takozvana zima.

Ove godine nije bila samo takozvana, nego prava pravcata zima: temperatura je nekoliko dana spala na osam stupnjeva Celzijevih, pa smo se smrzavali.

A u sjevernim dijelovima Indije pala je temperatura na nulu te je mnogo ljudi pomrlo, jer su veoma slabo obučeni, a kolibe su im većinom otvorene.

Sva sreća da smo dobili nešto starih odijela iz Amerike, pa smo mogli pomoći mnogim siromasima, osobito dječici, koja su baš došla u škole.

Ovdje škole počinju polovicom siječnja. Praznici su za vrijeme žetve riže, da djeca mogu pomoći roditeljima u polju.

o. Ante Gabrić i Majka Terezija Foto: isusovci.hr

Škole su nam pune.

Veće djevojke i mladiće poslali smo na više nauke.

Vaš Bablu je završio deseti razred, imao bi se prijaviti za maturu tamo u travnju, ako bude mogao. Sirota, obolio je od tifusa, i to već drugi put, pa je jako oslabio. Baš sam bio u njegovu selu prošle nedjelje.

U sjemenište se spremaju on, njegov brat i rođak. Ovdje se u sjemenište ulazi poslije mature. Sva trojica se dobro drže.

Kod kuće im vlada velika bijeda, pa sam ja morao nabaviti i knjige i odijela za njih. No i roditelji se za njih mnogo žrtvuju. Sve su to brojne obitelji.

Vaš dar mi je mnogo pomogao, pa sam se za te mladiće i za neke djevojke iz tog sela Radhanagora mogao pobrinuti.

Kako sam već prije jednom zgodom pisao, kapelica se u tom selu bila opet srušila poslije ovogodišnjih poplava. Popravili smo je barem toliko da se misa može govoriti.

Baš danas došao mi njihov katehist Probodh da uredimo za popravak kapelice i puta do sela.

Sve je odnijela poplava.

Do pasa sam morao gaziti vodu za vrijeme kišnog doba.

Ovo je već četvrta godina da ti bijednici nisu mogli spasiti rižu, tu glavnu žitaricu u Bengaliji. A imali su i zmija. Najopasnije su zmije šikorćada, koje su gore od kobre. Ljudi vjeruju da ta zmija ima dvije glave, pa kad je ubiju, spale joj i glavu i rep.

Ponovno vam zahvaljujem na molitvama, žrtvama i velikodušnim darovima.

Uzvratio dragi Isus obiljem milosti i blagoslova i vama i vašima!

Odani vam u Srcu Božanskog Misionara, Vječnog Misionara svakog dana,

o. Ante Gabrić