Jedan od načina da se pripremimo za to je razmišljanje o Gospodinovu dolasku u povijesnom vremenu – taj prvi Božić – i ponovno upoznavanje s pažljivim proučavanjem najvećih izvora koje imamo za priču o rođenju našega Gospodina. To su evanđeoski odlomci iz evanđelja po Mateju 1-2 i Luka 1-2 koji se nazivaju i pripovijetke o Isusovom djetinjstvu, piše Dr. Peter Brown s portala Simply Catholic. Božićna priča koju većina katolika zna zapravo je spajanje izvještaja o događajima Kristova rođenja prema evanđelistima Mateju i Luki. Harmonizacije poput ove imaju dobru svrhu – bez njih ne bismo imali jaslice niti božićne školski priredbe – ali mnogo se toga može naučiti čitajući ta dva izvještaja onako kako su ih njihovi autori zapravo napisali – tj. kao preludij za dva odvojena Evanđelja koja svako od njih zasebno osvjetljavaju Kristov događaj. 

Ispunjenje Staroga zavjeta

Mnogi će pronaći nekoliko iznenađenja unutar pripovijesti o djetinjstvu. Primjerice, dok vidimo da je dijete umotano u pelene (baš kao kralj Salomon u Mudrosti 7, 4-6), ni Luka ni Matej ne spominju nijednu životinju prisutnu na rođenju. Ideja o prisustvu vola i magarca proizašla je iz čitanja Izaije koje govori o tim životinjama u jaslama: “Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve”( Iz 1,3).
Ni u jednom evanđelju se ne spominje nijedna staja ili špilja, a postoji mogućnost da se hranilište u koje je položeno dijete Isus koristilo za hranjenje životinja u kući u koju je Josip bio prisiljen staviti dijete jer mu je ponestalo prostora u sobi.

Riječ u Luki 2, 7 obično prevedena kao „gostionica“ nije uobičajena riječ za gostionicu koju kasnije vidimo u Luki 10, 34. Izraz u Luki 2, 7 općenitiji je pojam za “smještaj”, pa može biti da Josip ima vlastitu kuću predaka u Betlehemu, svom gradu podrijetla, kamo mora ići kako bi se upisao u popis stanovništva. To bi odgovaralo Matejevoj verziji u kojoj on govori o “kući” u Betlehemu (vidi Mt 2,11) u kojoj mudraci idu u posjet. U svakom slučaju, Betlehem je važan kao mjesto jer ispunjava proročanstvo iz Miheja 5, 2.

Davidova linija

No koliko god bilo zanimljivo nagađati o detaljima oko Isusova rođenja, mnogo se toga može naučiti i iz prizemnijih aspekata priča, a zapadnjačkim ušima ništa nije prizemnije od rodoslovlja, Isusove obiteljske povijesti. Matejevo rodoslovlje moglo bi se prepoznati kao čitanje Evanđelja na misi božićnog bdjenja. Možda nam je dosadno, najuzbudljivije je za židovske uši jer govori o povratku dugo očekivanog davidovskog kralja!

Ako je On doista Onaj koji dolazi spasiti narod svoj od grijeha njegovih, razumljivo je da je prikazan kao netko tko na svojim plećima nosi svu težinu prijestupa Judine kuće.

Svi Isusovi preci popisani od Davida do Jozije, svi su nekoć sjedili na prijestolju Jude. Osim toga, Matej je donio znatiželju da u svoje rodoslovlje o Isusu uključi četiri žene – Tamaru, Rahabu, Rutu i Bat Šebu. Svaka je žena bila važna u svojoj biblijskoj priči, a istovremeno je imala sumnjiv ugled. (Vidi Postanak 38 za priču o Tamari i Jošui 2 u vezi s Rahabom.) Nesreća Bat Šebe s Davidom, naravno, prilično je poznata. Spomen ovih žena, dakle, ima tri funkcije. Prvo, neznabožački identitet svake od žena uspostavlja međunarodnu osnovu Isusova porijekla, nagovještavajući Abrahamovo obećanje da će blagoslivljati narode po Davidovoj liniji (vidi Post 12, 1-3; 17, 1-8; 22, 15 -19), objašnjavajući tako zašto se Isus naziva “Abrahamovim sinom” (Mt 1,1). Drugo, čitatelja priprema za brak između Marije i Josipa i očitu neprimjerenost koja je okružila taj slučaj. Ali, treće, uključivanje ove četiri žene u Isusovo obiteljsko stablo također služi za povezivanje Isusa čak i s manje slanim aspektima obitelji David. 

Nekoliko stihova nakon rodoslovlja, Matej slavno navodi Izaiju 7, 14. To objašnjava Isusa ne samo kao nasljednika davidovskog kralja Ezekije, već i kao onoga koji donosi Božji čin spasenja Izraelu trudnoćom neznatne djevice. Kao Emmanuel („Bog s nama“) i sam Bog došao bi stanovati među svojim narodom.

Foto: Cathopic

Posjet Mudraca ilustrira da čak i pogani tragaju za istinskim kraljem svijeta za razliku od herodijskog pretendenata, te da čak i ozbiljni pogani trebaju pomoć božanske objave (u ovom slučaju Miheja 5, 2) kako bi točno znali gdje je novi kralj svijeta rođen. Darovi od zlata i tamjana priliče njihovom kraljevskom dobitniku i odjekuju s putovanja stranaca u Salomonovo doba noseći darove da čuju mudrost davidovskog kralja, kao i proročanstvo Izaije 60, 6 u vezi s darovima pogana obnovljenom Izraelu.

Ali Matej ne želi samo povezati Isusa s Davidom osobno kao potomka koji slijedi unaprijed zadani obrazac. Matej želi iskoristiti ideju da je David bio predstavnik cijelog naroda. Zapravo je naslov “Sin Božji” s kojim smo se ovdje prvi put upoznali u Mateju imao nekoliko značenja. Može se odnositi i na Izrael u cjelini (vidi Izl 4, 22), jednako kao i na davidovskog kralja (2 Sm 7, 14). Neki se psalmi odnose na Božjeg sina kada se raspravlja i o Davidu i o njegovu narodu (vidi Ps 2 i 8). Zbog toga Isusov bijeg u Egipat i povratak ispunjava proročanstvo iz Hošee 11, 1. Kao novi Izrael, Isus, davidovski “Sin Božji”, mora učiniti ono što je učinio Izrael “Sin Božji”. Kao što je Izrael kružno putovao od Kanaana do Egipta, tako to mora učiniti i Isus. Sveti Augustin je to nazvao principom “glave i tijela”.

Isus i Ivan Krstitelj

Lukino izvješće o Isusovu rođenju ima neke zanimljive razlike. Za razliku od Matejeva izvještaja, u kojem Josip pokreće radnju, prava zvijezda u Lukinom evanđelju je Marija. Kod Luke su sredstvo božanske komunikacije važnih događaja anđeoski nastupi i razgovori, za razliku od snova u Matejevu evanđelju. Prvi anđeoski posjet bio je Zahariji, a zatim i samoj Mariji, te na kraju i pastirima.

Detaljna studija čitavog Matejeva evanđelja pokazala bi da on gradi razrađenu paralelu između karijere Ivana Krstitelja i Isusa. Stoga je fascinantno da Luka stavlja i taj par u tandem, iako se njegova paralela u cijelosti događa na računu dojenčadi. Anđeo Gabriel oba dječaka najavljuje kao čudesna rođenja (vidi Lk 1, 14-20; 1, 28-38), a dječake također imenuje anđeo koji naviješta (Lk 1, 13; 1,31). U vrijeme kad su se dva dječaka upoznala, dok su obojica bili u maternici, Duh Sveti došao je “zasjeniti” Mariju (Lk 1, 35), dok je “ispunio” Elizabetu (Lk 1, 41). Zaharija pjeva proročku pjesmu o Ivanu, dok Marija pjeva jednu o Isusu. Nakon rođenja, dva su dječaka osmog dana obrezana (Lk 1, 59; 2,21), ljudi su zadivljeni (Lk 1, 63; 2,18) i obojica rastu i postaju jaki ( Lk 1,80; 2,40).

Foto: Cathopic

Izvještaji o Isusovom rođenju tako nas podsjećaju da niti jedno adventsko promišljanje ne može isključiti iz uma Kristov križ, unaprijed postavljen još u Isusovu djetinjstvu.

U evanđulju po Luki, u poglavljima 1 i 3 doista postoji književni diptih s Ivanom Krstiteljem s jedne i Isusom s druge strane. Skloni smo previdjeti priču o Elizabeti i Zahariji u Luki  i o tome kako ona predočava Mariju i Isusovu priču u drugom poglavlju Lukina evanđelja.

Lukino evanđelje je proročanstvo i molitva. Pokraj dvije Gabrijelove objave i dvije proročke pjesme Zaharije i Marije, vidimo Anino proročanstvo koje nadopunjuje čudesno Šimunovo proročanstvo – da će dječak Isus biti znak kontradikcije i Marijino srce biti probodeno. Podsjeća nas da niti jedno adventsko promišljanje ne može isključiti iz uma Kristov križ, unaprijed postavljen još u Isusovu djetinjstvu.

Evanđelje radosti

Ipak, nadasve je Lukino evanđelje radost i toga ne nedostaje u prva dva poglavlja. Ivanovo rođenje uzrokuje obilje “radosti” u obitelji i prijateljima (vidi Lk 1, 14,58), kao i Isusovo rođenje pastirima (2, 10). Marija se “raduje” Bogu, svom spasitelju koji je omogućio oba čudesna rođenja (1, 47). Zapravo je radost Marijine trudnoće toliko preobilna da čak doseže Ivana Krstitelja, koji poskakuje u maternici (1, 44).

Foto: Cathopic

To je ista radost koju je papa Franjo opisao u svojoj enciklici Evangelii Gaudium (“Radost Evanđelja”), u kojoj navodi da evanđeoska radost “ispunjava srca i živote svih koji susreću Isusa …”. S Kristom se radost neprestano rađa iznova “(br. 1).

Svaki advent i Božić pružaju priliku nama koji iščekujemo Gospodinov drugi dolazak da dopusti Duhu Svetom da nas ispuni svojom radošću zbog spoznaje onih koji su Gospodina susreli u obliku čovjeka, u obliku djeteta povijenog u jasle.