Budi dio naše mreže

Naša glad za Bogom ne može biti nadomještena ljudskim snagama

Na 18. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed višeg asistenta na Katedri filozofije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i župnika u župi sv. Josipa na Marijin Dvoru u Sarajevu doc. dr. sc. Olivera Jurišića. "Tko će mi nadoknaditi život ako smrt vlada nada mnom i tko će mi nadoknaditi mir savjesti ako me grijeh sapinje i svladava?" pita se, između ostalog, doc. dr. sc. Oliver Jurišić.

/ dt

Kad čovjek nešto izgubi, pokušava to nadoknaditi. Primjerice, zdravlje kad mu prijeti bolest, ljubav kad mu prijeti mržnja. Posrijedi je prožimajuće iskustvo ljudskog života. Svugdje čovjek pokušava nadoknaditi ono što mu nedostaje. Tako svakodnevno glad nadoknađujemo hranom. I današnja čitanja, posebno Izaija i evanđeoski odlomak, govore o tom čovjekovu iskustvu. Izaija govori o hrani koja će nadoknaditi glad, kao što i Isus hrani veliki broj ljudi kako bi im nadoknadio za iskustvo gladi. Međutim, što ako nadoknada ne bi bila moguća?

Uskrsnuće je istinska i prava „hrana“ koja nadoknađuje glad za životom koju uzrokuje umiranje i smrt.

Kršćanin, kao i svaki čovjek, prirodno i vlastitim snagama sebi može namaknuti ono što mu treba, od hrane do odjeće. Ali ne i, recimo, milost, jer čovjekove prirodne snage nisu sposobne samostalno nadoknaditi milost kao hranu koja je potrebna jer je iscrpljen glađu za milošću zbog svoje grešnosti i učinjenih grijeha.

I prorok Izaija i Isus slikom hrane nude jedno drukčije iskustvo nadoknade, za koje sam kršćanin nije sposoban. Izaijin poziv onima koji su gladni i žedni da dođu jer se dijeli besplatno ono što Bog daruje poziv je i na vjeru u nadnaravnu nadoknadu onoga što kršćanin nijednom svojom ljudskom sposobnošću nije sposoban postići. Kršćanin ne može nadoknaditi život s obzirom da je Kristovo uskrsnuće jedina i istinska nadoknada za smrt i umiranje. Uskrsnuće je, ako smijemo tako reći, istinska i prava „hrana“ koja nadoknađuje glad za životom koju uzrokuje umiranje i smrt.

U Isusovoj čudesnoj gesti hranjenja velikog mnoštva treba gledati onkraj zadovoljenja fizičke gladi. Pitajući apostole zašto ljudima ne dadnu jesti, Isus razotkriva bolnu i ponekad skrivenu istinu o nama samima. Naša glad za Bogom, glad za Kristom, glad za njegovom riječju ne može biti nadoknađena tek biološko-fizičkim materijama koje koristimo za održavanje pukog fizičkog postojanja. Umnažajući hranu, i sam Isus otvara prostor kršćaninu da u Njemu ne gleda isključivo fizičkog hranitelja i osiguravatelja tjelesnog i materijalnog postojanja, već da se nađe pred otvorenim pitanjem: Ako Isus može nahraniti toliko mnoštvo s tako malo hrane, može li učiniti više? Nahraniti nas nečim supstancijalnim i nadnaravnim, što prelazi granice fizičkog održavanja života i otvara mogućnost života bez stalne borbe i straha da se nadoknadi zdravlje, hrana, sigurnost i sam život.

Ako Isus može nahraniti toliko mnoštvo s tako malo hrane, može li učiniti više?

U Izaijinu pozivu na Božju gozbu i Isusovu čudu umnažanja hrane kršćaninu se otvara vjerničko-nadajući horizont božanske nadoknade koja se ponajviše očituje u Božjoj milosti oproštenja grijeha i u blagovanju Kristova Tijela u euharistiji. Iako je to njegova obveza i dužnost, istinski kršćanin ne može biti zadovoljan nadoknadom koja se odnosi isključivo na fizičko postojanje i življenje. Izaijin poziv i Isusovo umnažanje hrane morali bi u njemu izazvati nemir i znatiželju glede nadoknade koju Bog daruje kao slobodan milosni dar, a koja se ponajprije očituje u Božjoj milosti koja oprašta grijehe i milosti euharistije koja hrani kršćanina i upućuje ga na uskrsnuće.

Kao i svaki život, i život kršćanina prožet je iskustvom nadoknade, ali i vjerničkim pitanjima o nadoknadi onoga što on ne može sam svladati. Tko će mi nadoknaditi život ako smrt vlada nada mnom i tko će mi nadoknaditi mir savjesti ako me grijeh sapinje i svladava? Isusovo umnažanje fizičke hrane, koja je nadoknada za svakodnevnu glad, ne može za kršćanina biti ili ostati nekakav mađioničarski performans bez dubljeg sadržaja i značenja. U ovom Isusovom čudu treba pokušati gledati očima vjere, onkraj fizičkog Isusa, u uskrslog Krista i Krista milosrđa koji opraštanjem grijeha i darovanjem sebe u euharistiji obećava nadoknadu za ono što čovjek, a time i kršćanin, ne može nadoknaditi ljudskim moćima. Oproštenje i uskrsnuće.

Izaijin poziv je poziv za trpezu i stol, Isusov čin umnažanja hrane poziv je na gozbu. Ali trpeza, stol i gozba nisu tek fizički predmeti i iskustva, nego govor kojim Bog želi kršćaninu otvoriti oči i uputiti ga na vjeru kako život prožet čežnjom za nadoknadom u onim čežnjama koje ljudi ne mogu nadomjestiti nikakvim ljudskim snagama nije život u iluziji i uzaludna i nikada ispunjenja čežnja. Kršćaninov život i čežnja svoje ispunjenje pronalaze u uskrsnuću Kristovu kao nadnaravnoj nadoknadi za smrt i umiranje koji prožimaju iskustva svih ljudi i svih kršćana. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Olivera Jurišića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja