Postoje trenuci u životu u kojima čitamo Psalme i pomislimo – Kao da sam ja ovo napisao, kao da je sva moja muka i sav moj jad opisan u ovih nekoliko redaka. Koliko je samo vapaja u toj mudroj knjizi zapisano?

Prođimo samo kroz neke. U Ps. 13., Psalmist se žali i govori:

Ta dokle, Jahve, dokle ćeš me zaboravljati?

Dokle ćeš skrivati lice od mene?

Dokle ću nositi bol u duši;

tugu u srcu obdan i obnoć?

Dokle će se dušmanin dizat’ na me?

Iako je situacija u kojoj se nalazi prilično teška, zanimljivo je kako Psalmist završava ovaj Psalam:

Ja se u tvoju dobrotu uzdam,

nek’ mi se srce raduje spasenju tvome!

Pjevat ću Jahvi koji mi učini dobro,

pjevat ću imenu Jahve Svevišnjeg!

Psalmist se nalazi u velikoj nevolji, ali zanimljivo mi je kako ne gubi nadu i vjeru unatoč problemu koji ga je zadesio. Naprotiv, on u ovoj svojoj molitvi izražava i zahvalu za to što će ga Gospodin uslišiti. Psalmist se unatoč svojoj muci ponaša kao da ga je Gospodin već uslišio i pomogao mu. Zašto? Jer vjeruje.

Psalmist se ne zadržava samo na sadašnjoj nevolji, njegov pogled je usmjeren i prema budućnosti, ali budućnosti u kojoj će biti dobro, biti bolje.

Promotrimo redak iz Ps. 71: Trpljenja mnoga i velika bacio si na me: ali ti ćeš me opet oživiti i opet me podići iz dubine zemlje.

Možda je ovo sve do sada najbolje opisano u Ps. 88, gdje stoji:

Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja

i tvoja pravda u zaboravu?

Ipak ja vapijem k tebi, Jahve,

prije jutra molitvom te pretječem

Psalmist je iskoristio svoju muku na najbolji mogući način. Nije samo očajavao, nego je kroz nju došao do iskustva susreta s živim Bogom. Vjera koju Psalmist ima “tjera” Boga da i on nešto poduzme.

Vjera je upravo to što čitamo kod Psalmista – iščekivanje dobrog i pozitivnog. Kako moliti i vapiti Bogu, a nakon molitve se i dalje ponašati kao da nisam molio i vapio?

Je li vrijeme za promjenu? A da u našu molitvu ubacimo ustrajnost i vjeru? Pokušajmo.