Ovdje u Teksasu je proljeće (brzo se približava ljeto), i prvi put u svom odraslom životu imam dovoljno prostora za pravi povrtnjak. Moj vrt je postao jedno od najvećih dnevnih užitaka ove sezone. Bilo je tako divno prijeći od pomisli da sam, naravno, već pobio sve svoje biljke prije nego što su uopće niknule, do vidjeti male malene zelene stvari koje izranjaju iz zemlje, pa sve do sada procvat malog prostora gotovo spremnim za berbu kelja i mrkve. Bio je pravi dar moći sudjelovati, čak i na tako mali način, u Božjem prekrasnom činu stvaranja, piše Catholic Ecxhange.

U vlastitoj frustraciji korovom u svom vrtu, bio sam zapanjen onim što Vrtlar moje duše mora osjetiti kada pogleda prekrasan prostor koji je zasadio i vidi kako ga neprestano provaljuju njegovi brojni grijesi…

Ova radost vrtlarstva dolazi s uobičajenim kušnjama korova, štetočina i pitanjem kako, držati te stvari izvan svog vrta, a da pritom ne uklonim svoje dragocjene biljke. U mom vrtu se nalazi jedna posebno otporna, frustrirajuća i, usuđujem se čak reći, zlonamjerna trava. Ovu sam korov nazvao svojim Levijatanom zbog načina na koji širi svoje male pipke posvuda, bez obzira koliko puta izvadim izbojke. Kopao sam prilično duboko u dijelu vrta u kojem živi, ​​prateći korijenje sve do onoga što sam mislio da je korijen, iščupao ga i riskirao (i ubio) nekoliko mojih pažljivo njegovanih biljaka u tom procesu, samo da bi se sutradan vratio i vidio kako iz zemlje iskače drski novi izdanak. Za one od vas koji trenutno niste u vrtlarstvu, uvjeravam vas, to je bijesno. Imam duboku želju iskopati cijeli kutak vrta u kojem se čini da živi Levijatan, ali moja najveća i najljepša biljka tikve raste točno u sredini tog dijela, još uvijek živa i uspijeva.

Jednog poslijepodneva, dok sam potpuno uživao u čupanju “normalnog” korova i ponovnoj borbi s Levijatanom, bio sam zatečen odrazom moje vlastite duše kojem je moj vrt služio. Evo me čupam obični korov čije sam korijenje mogao lako prepoznati i izbaciti, a koje bi se vratilo, da, ali bi se opet moglo lako ukloniti bez dubokih oštećenja. Međutim, usred tog malog korova bio je naizgled nemoguć korov koji je imao tako duboko korijenje da ga nisam mogao ni pronaći, a koji je zauzeo svoje mjesto u onome što bi trebalo biti najplodnije područje mog vrta. U vlastitoj frustraciji korovom u svom vrtu, bio sam zapanjen onim što vrtlar moje duše mora osjetiti kada pogleda prekrasan prostor koji je zasadio i vidi kako ga neprestano provaljuju njegovi brojni grijesi, kako oni plitki, tako i oni tako duboko ukorijenjeni da ne vidim ni gdje počinju.

Ta mi je pomisao navela da se malo dublje zapitam o vlastitoj duši. Što je moj Levijatan, korijenska slabost, povrijeđenost ili pobuna koja je tako duboko zaglavljena u mom srcu i duši da se gotovo čini dijelom mene? Koje je područje u kojem Sotona pokušava preuzeti ono što bi trebalo biti najplodnije i učiniti ga najviše uništenim? Jer to su područja naše duše, baš kao i područja naših vrtova, koja su najspremnija za uzgoj divnih plodova i strašnih korova. Hvala Bogu za nevjerojatan dar ispovijedi, taj nevjerojatan dar mogućnosti ići izravno do onoga koji može povući ta područja grijeha iz naših srca, ali ako ga ne pustimo da ide do korijena, oni će se opet vratiti i tako unedogled. Tješim se kad ponovno pogledam svoj vrt i vidim da velika biljka u kutu koja obično skriva Levijatana uspijeva i izgleda kao da će dati dobre plodove, usprkos korovu koji još ne mogu iščupati. Vjerujem da će Bog učiniti isto u mojoj vlastitoj duši, plijevući i orezujući kako bi zaštitio dobro voće koje uzgaja.  Levijatan će morati otići nakon žetve i mora biti izvučen iz korijena.