Majka oca Ante Gabrića zvala se Katarina Gabrić, rođena Antičević, a bila je iz Janjine na poluotoku Pelješcu. Sa svojim suprugom Petrom Gabrićem imala je četiri kćeri i petoricu sinova. Bila je otvorena životu, velikodušna i nesebična. Ante, misionar u Indiji, sada sluga Božji, bio joj je bio deveto, najmlađe dijete. U obitelji je vladao zdrav kršćanski duh i ozračje. Svakog dana su zajedno molili pred slikom Blažene Djevice Marije. Nedjeljom i blagdanima su išli na svetu misu. Majka je postila da joj jedno dijete postane svećenik po Srcu Isusovu i na tu nakanu je nosila u crkvu najbolje brašno za hostije.

Bog je čuo njezinu molitvu i uslišao je. Rodila je i odgojila sina, ne samo svećenika redovnika nego i misionara sveta života koji je „želio i svoju krv darovati za Isusa i duše“. Još prije polaganja mature napisao je isusovačkom provincijalu u Zagreb da ga primi u Družbu Isusovu i u toj molbi je napisao da ga Gospodin zove da pođe u Indiju u misije. Dodao je da mu je vruća želja da i svoj život položi kao mučenik za svetu vjeru.

Vjerujemo da se je to mučeništvo i ostvarilo iako doslovno nije riječ o krvnom mučeništvu. O tomu i danas svjedoče svećenici i biskupi iz Bengala koji tvrde da nitko više nakon oca Gabrića ne može toliko hodati i obilaziti ta raštrkana i slabo povezana sela po rukavcima rijeke Gange kao što je to otac Gabrić mogao.

Pisana ljubav

Otac Ante Gabrić (Metković, 1915. – Kolkata, 1988.) čvrsto je vjerovao da je pisanje pisama jedan od načina apostolata. Tada još nije bilo brze komunikacije, nije bilo interneta. Stoga je napisao mnoga pisma svojima u Metković, širom domovine i svijete, osobito u Ameriku, i Australiju, gdje je bilo mnogo naših iseljenika Hrvata, okupljenih u Hrvatskim misijskim centrima oko svećenika, koji su ga zvali da im drži duhovne vježbe i da propovijeda. A oni su njemu skupljali pomoć za njegove potrebite vjernike u Indiji.

Često je novokrštenicama u Indiji davao ime svoje majke

Koliko je pisama napisao ne može se točno utvrditi. Pisao je više od tristo pisama mjesečno, nekada i više. Činio je to preko osobnih i skupnih pisama u svojem časopisu Palme. Njegove su riječi: „Čvrsto vjerujem da je pisanje pisama jedno od načina apostolata. Od početka, već kao skolastik imam takvo iskustvo: pisma su Božji blagoslov. Ne možemo do svakoga doći, ne možemo sa svakim govoriti, ali preko pisama možemo vrlo mnogo dobra učiniti.“

Iz tih pisama, koja su dobrim dijelom sabrana u knjizi Život jednog misionara (u četiri sveska, na 1943 stranice), možemo iščitati duhovni lik junačkog sluge Božjega Ante Gabrića, tijek njegova života i sve teškoće i nevolje kroz koje je prolazio te duhovne radosti plemenitoga cilja sveca u postajanju.

Otac Gabrić često je novokrštenicama u Indiji davao ime svoje majke – Katarina. Ponekad bi ga pobožne Indijke molile da njihovim djevojčicama dade ime njegove dobre majke, iz zahvalnosti što im ga je darovala, ili bi im on ponekad sam predložio to njemu drago majčino ime. Svaki joj je imendan čestitao i poslao jedan cvijetak u pismu: cvijetak s Himalaje ili cvijetak sinovljeve ljubavi, kako je on sam pisao.

U pismu je majci redovito slao cvijetak „sinovljeve ljubavi“ s Himalaje

Često su njega i njegovu majku siromašne majke blagoslivljale i zahvaljivale joj, slale blagoslov Božji, što mu je mnogo značilo u njegovom teškom apostolatu punom žrtve i odricanja ali i ljepote. Ljepota je u žrtvi, u križu, u tajni križa, u tajni svete Euharistije, često je govorio.

Majka mu je umrla prije 70 godina, na Prvi petak, 1. listopada 1954. godine. Kad je dobio pisanu vijest o smrti majke nalazio se na urođeničkoj lađici na rijeci Gangi. Pustivši suzu zapitao se: „A može li majka umrijeti?!“

Zatim je napisao ovo pismo Majci u spomen: „Majko,  Tebi u spomen piše ovo nekoliko redaka Tvoj sin,  svećenik-misionar u dalekoj Bengaliji. Tvoj poljubac i blagoslov kao da mi još gori na čelu. Šesnaest godina je već prošlo od onog dana, šesnaest puta su monsunski vihori prohujali nad ovom Sunderbanskom džunglom, kamo si poslala svoga sina, da svoj život žrtvuje za Isusa i za neumrle duše.

Vruća želja Tvoga majčinskog srca, da barem jedanput prisustvuješ misi svoga sina, nije se ispunila

U životu se, eto, više nismo vidjeli. Vruća želja Tvoga majčinskog srca, da barem jedanput prisustvuješ misi svoga sina, nije se ispunila. Dragi Isus Te je pozvao da iz lijepog neba dnevno prisustvuješ svetoj žrtvi, da pratiš svoga Antu na teškim i pogibeljnim putovima njegova svećeničkog i misionarskog života.

Izmoren i iscrpljen od teškog putovanja, sjedeći u ovom malom čamcu na rijeci Gangesu, sa zahvalnim srcem mislim na Tebe, majko. Mislim na svu Tvoju ljubav i brigu svetih dana djetinjstva, mladosti i školskih dana, kad si mi svojim svetim životom i primjerom pokazivala put k oltaru, kad si me dnevno prikazivala Nebeskoj Majci, kad si svake subote za mene postila, da bih ja jednog dana mogao postati Isusov svećenik.

Mislim danas na svu Tvoju ljubav, i kao najsvetiju zahvalu obećajem Ti, majko, da ću svim silama nastojati izvršiti i ispuniti zavjet Tvoga života: potpuno se žrtvovati, i istrošiti, i umrijeti za Isusa i za neumrle duše. Majko, blagoslovi ovaj zavjet! Iz lijepog neba čuvala me i pratila Tvoja majčinska ljubav!

Tvoju ljubav i molitve, majko, molim za sve one koji su u ime Tvoje preuzeli brigu i ljubav za mene, za tolika plemenita srca koja me, uistinu, majčinskom ljubavlju prate i pomažu u apostolskom radu.  Do viđenja, majko, u lijepom nebu! Ljubi Te Tvoj Ante.”

o. Ante Gabrić s roditeljima i najbližima na polasku u misije 1938.

O. Ante molio se svojoj majci

Vjerovao je u općinstvo svetih, u povezanost vojujuće Crkve na zemlji, one u čistilištu i one u nebu. Vjerovao je da mu zagovorom kod Boga može pomoći i njegova pokojna majka. Stoga joj se često utjecao „moleći je da onu ljubav kojom ga je ljubila ovdje na zemlji i sada iz neba izlije na njega, svojega sina, u dalekoj Bengaliji“.

Pomisao na majku… Ima li nešto svetije od toga na ovome svijetu?!

Otac Gabrić u svom pismu na majčin imendan, 25. studenog 1957. godine, dok je hodao sa Stjepanom kroz blato i močvaru i od iscrpljenosti počeo gubiti svijest, odjednom je ugledao lik svoje pokojne majke koja mu je pomogla. Ovako to opisuje:

„Strašan zadah blata i močvare me omamljivao. Počeo sam polako gubiti svijest i posrtati pred Stjepanom. I onda – kao da me netko uhvatio za ruku. Pred mnome se pojavio lik moje majke. Blato, voda, zadah močvara, pijavica, umor, groznica: sve je to u jedan čas nestalo.

Ne, ništa nije daleko za majčinsku ljubav

Majčin lik, pomisao na majku… Ima li nešto svetije od toga na ovome svijetu?! Lik svećenikove majke. Bože moj, kako sam toga časa bio sretan, kako je lijepo bilo od majke da me pohodila sojom ljubavlju na svoj imendan, daleko, daleko od dragog Metkovića, usred ovih močvara Bengalije.

Daleko? Ne, ništa nije daleko za majčinsku ljubav! Udaljenosti ovoga svijeta, pa ni sama smrt, ne mogu uništiti majčinske ljubavi. Malo me bilo i stid da se ja nisam majci i više molio u svojim poteškoćama. Dragi se Isus sigurno sam brine da svećeničke majke idu brzo u nebo. Jednom u nebu, majka neće moći mirovati, sigurno će pratiti svoga sina svećenika na putovima života, kao Anđeo Čuvar pazit će na njega.

Sav sretan u tim mislima nastavio sam putovanje. Stjepan je opazio da brzo hodam, pa me sav začuđen upita: ‚Oče, da li vam je groznica popustila?‘“

Sluga Božji otac Ante Gabrić uvijek je želio veselo i junački ići dalje naprijed u radu za Isusa i za duše. To je želio, a vjerujem da i sada iz lijepog Neba, to želi i svima nama.