Župnik zagrebačke Župe Presvetog Trojstva, vlč. Tomislav Šagud osvrnuo se na nedjeljno evanđelje u kojemu Isus poziva na opraštanje, pročitajte u nastavku u promišljanju vlč. Tomislava Šaguda koje možete pronaći i na njegovoj mrežnoj stranici Šagud xyz.

Uvod

Poznata epizoda iz Evanđelja o preljubnici koju su doveli pred Isusa, krije u sebi puno više od primjera neosuđivanja i milosrđa.

Postavljanje stupice

Vrijedi ponovno napomenuti: u korizmi sva čitanja, pa tako i današnja, treba promatrati u svjetlu Isusova vazmenog otajstva ili našeg korizmenog hoda. Crkva s razlogom dva tjedna prije Uskrsa pred nas stavlja upravo ova čitanja. Iako nam se današnji evanđeoski odlomak čini poprilično jasnim, bez previše zagonetki i dvoznačnih riječi, ipak se u pozadini krije puno toga.

Farizeji žele ukloniti Isusa. Dan prije poslali su stražare da ga uhvate, no oni su ostali toliko zadivljeni njime da to nisu mogli učiniti (usp. Iv 7,44–46). Stoga farizeji sada smišljaju stupicu za Isusa: stavit će ga u takvu situaciju da ga svaki mogući odgovor na njihovo pitanje dovede u nevolju. Nije im prvi put da tako rade: sjetimo se prispodobe o plaćanju poreza caru (usp. Mt 22,15–22). Ovoga puta pred Isusa dovode ženu koja je zatečena u preljubu. Prema Mojsijevu zakonu, takvu se osobu moralo kamenovati. Ali ako pročitamo retke Ponovljenog zakona koji govore o preljubu, tamo jasno piše da se trebaju pogubiti i muškarac i žena (usp. Pnz 22,22–25). Gdje je muškarac s kojim je žena ulovljena u preljubu? Cijela situacija djeluje vrlo čudno i vjerojatno je i to bila nekakva namještaljka.

Sve se ovo odvijalo u vanjskom dijelu jeruzalemskog Hrama, gdje se nalazilo more hodočasnika iz cijeloga svijeta. Isus je imao dvije opcije: odbiti osuditi ženu, čime bi izdao Mojsijev zakon, ili pozvati narod na kamenovanje, što bi ga dovelo u neprilike s Rimljanima, jer je Židovima bilo zabranjeno ikoga pogubiti (usp. Iv 18,31). Pripremljena mu je vrlo dobra stupica, naizgled bez izlaza.

Pisanje po tlu

Isusova prva reakcija djeluje vrlo neobično: on se saginje i počinje pisati po tlu. Čak dva puta to radi. Evanđelja su inače vrlo škrta na riječima: ovakvi egzotični detalji nisu uvršteni u biblijski tekst radi boljeg ugođaja, nego zato što nose važnu teološku poruku. Neki tumače da je ovaj Isusov čin znak ignoriranja, dok drugi vole reći da je Isus po tlu pisao grijehe farizeja. No postoji još jedno tumačenje, koje donosi sv. Augustin, a ima čvrste biblijske temelje. U knjizi proroka Jeremije piše: ”O Gospodine, nado Izraela, svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode.” (Jr 17,13). Dan prije Isus je govorio u Hramu: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!’” (Iv 7,37s). Isus za sebe govori da je on taj Izvor žive vode o kojem je Jeremija govorio te da će farizeji i pismoznanci koji ga odbijaju ubrzo propasti, kako je Pismo najavilo. Moguće je, dakle, da je Isus po zemlji ispisivao njihova imena, koja će prvi vjetar izbrisati. Ovaj je čin ispunjenje Jeremijina proroštva o Izraelovu odbacivanju Mesije.

Korizmena poruka

Zanimljivo je ovdje primijetiti: iako nije pozvao na kamenovanje preljubnice, Isus ipak ostaje vjeran Mojsijevu zakonu. Da bi se nekoga moglo osuditi na smrt, bila su potrebna barem dva svjedoka. Nakon Isusove intervencije svi su svjedoci otišli, a žena je ostala sama pred Isusom. On joj se tek tada obraća, i to u ulozi suca koji odbacuje optužbu zbog nedostatka svjedoka. No ne ostaje na tome, nego joj također upućuje poziv: „Idi i odsada više nemoj griješiti.” (Iv 8,11).

Isus nam pokazuje na koji je način Crkva pozvana odnositi se prema grešnicima. Vrlo je lako ovdje otići u krajnosti. S jedne strane, znamo biti poput farizeja: s kamenom u ruci gorimo od želje da u ime pravde izbacimo iz sebe potisnute frustracije i zgazimo drugu osobu. Na drugom se kraju spektra nalaze oni koji samo djelomično čuju što Isus govori i misle: „On ne osuđuje, pa neću ni ja”, a zapravo se u pozadini krije izbjegavanje sukoba s drugom osobom zbog vlastite komocije ili lažnog suosjećanja.

Isus ne okreće glavu od ženina grijeha, nego je poziva da prekine s grešnim načinom života.

Isus nije rekao ženi: „Tvoj izbor – tvoja stvar” ili „Čini kako osjećaš”, nego: „Ni ja te ne osuđujem” (Iv 8,11). Osuditi nekoga znači reći mu da je loša osoba i da je zavrijedio pakao. To je osuda. Isus ne okreće glavu od ženina grijeha, nego je poziva da prekine s grešnim načinom života. Reći nekome da čini krivo nije osuda, nego milost. Isus nije bio tolerantan prema preljubnici: tolerancija znači trpjeti dopuštajući da oko nas svatko radi što hoće. Ne, Isus nije bio tolerantan – Isus je ljubio. Ljubiti znači činiti nekome dobro, a najveće je dobro Bog. Stoga je pomoći nekome da prekine s grijehom djelo ljubavi. Zato je Isusov poziv, „Idi i odsada više nemoj griješiti”, veće djelo milosrđa od toga što je spriječio njezino pogubljenje.

Ljubiti znači činiti nekome dobro, a najveće je dobro Bog.

Zaključak

Kakvi smo mi prema grešnicima? Gazimo li ih kako bismo se osjećali pravedno, tješimo li ih i podržavamo u grijehu ili smo poput Isusa pa ih pozivamo na obraćenje? U korizmi smo pozvani činiti djela milosrđa, ali obično nam prvo na pamet padne davanje milostinje. No postoje i duhovna djela milosrđa, u koja spada i sljedeće: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grešnika opomenuti. Tko je od nas na početku korizme odlučio biti tako dobar da opominje grešnike? To je teško, tako riskiramo puno toga. Lako je postiti, moliti, dati milostinju.

Sjećam se nekih svjedočanstava. Prijateljica je čula da njezina kolegica iz srednje škole prakticira reiki – vrlo opasnu new age duhovnost koja je mnoge odvela u propast. Prvo je molila za nju, a onda joj se javila da se nađu na kavi. Jedan joj je sat govorila o Bogu i demonima, o duhovnom svijetu, new ageu, zamkama Zloga itd. Kolegica je cijelo vrijeme šutjela, da bi na kraju rekla: „Ja o tome nisam imala pojma. Hvala ti, moja obitelj i ja odmah prekidamo sa svime.” Druga mi je osoba kroz suze ispričala kako je tek s dvadeset i pet godina prvi put čula za hodanje u čistoći. Cijeli je život provela u Crkvi, a nikada joj o tome nitko nije govorio – ni svećenici, ni prijatelji.

Pozvani smo ljudima u svojoj okolini pokazati da ih razumijemo, prihvaćamo i ljubimo, i da ih baš zato pozivamo da promijene način života – jer su stvoreni za mnogo više.

Koliki propadaju jer je nama neugodno reći nešto što nekome smeta, jer imamo sto izgovora da se ne petljamo u tuđi život! Isus je rekao: „Odsada više nemoj griješiti.” To su teške riječi. Milosrđe je teško, ali smo na njega pozvani. Pozvani smo ljudima u svojoj okolini pokazati da ih razumijemo, prihvaćamo i ljubimo, i da ih baš zato pozivamo da promijene način života – jer su stvoreni za mnogo više.