Slično tome, odraslo ljudsko biće po svom vanjskom izgledu izgleda sasvim drugačije od svog dojenčeta, no nitko ne bi doveo u pitanje da je riječ o jednoj te istoj osobi, piše Sam Guzman s portala Catholic Gentleman.

Kako ovo može biti? Kako možemo tako dramatično rasti i razvijati se, a opet zadržati svoj identitet?

Ovo dopire do srži onoga što filozofi opisuju kao bit, ili temeljnu metafizičku ili nematerijalnu stvarnost koja stvar čini takvom kakva jest. Živo biće može rasti, mijenjati se i razvijati zadržavajući svoje temeljno biće kroz načelo kontinuiteta bit., Da bi to bilo moguće, stvar mora sadržavati u sebi sve principe koji je čine takvom kakva jest. Poput sjemena koje sadrži puni potencijal stabla, rast je stoga odvijanje u vremenu i prostoru bića koje je uvijek bilo tu. Drugim riječima, stvar postaje potpunije ono što jest, manifestira se savršenije kako se razvija s vremenom.

Kontinuitet i tradicija

Primjenjujući ovu istinu liturgijski, tradicija znači kontinuitet bića ili biti. Dakle, postoji temeljno jedinstvo bića koje drži na okupu tradicionalne oblike liturgijskog izražavanja. Ta je bit vječna žrtva Kalvarije, koja se očituje kroz liturgiju.

Iako nema sumnje da je liturgija katakombi izvana izgledala drugačije od, recimo, misala sv. Pija V., postoji temeljno jedinstvo, načelo razotkrivanja biti, koje povezuje vanjske oblike koji se polako razvijaju.

Primjer tog jedinstva je da se misa u najranijim stoljećima crkve slavila na grobovima mučenika. Isto tako, u kasnijim stoljećima tradicionalne rubrike zahtijevale su da oltari župa rimskog obreda namjerno budu oblikovani da izgledaju poput grobnica, a oltarno kamenje moralo je sadržavati relikvije svetaca.

Iako je oltar u Beču u 14. stoljeću mogao biti izrađen od mramora ili drveta, uvijek je sadržavao oltarski kamen s relikvijama – razvoj u bitnom kontinuitetu s najranijim izrazima mise. To je slučaj sa svim obredima i oblicima tradicionalne liturgije. Iako je kroz stoljeća postojao spor, organski razvoj, sve geste i riječi obreda bile su prisutne u obliku sjemena u masi katakombi iz kojih se razvio rimski obred.

Tradicija srca

Gledano na ovaj način, dolazi do vanjskog odvijanja liturgijskog razvoja po principu kontinuiteta. Postoji integralna tradicija rituala i obreda te simbola koja vuče korijene iz najranijih stoljeća Crkve. No, možda je još značajnije da postoji i unutarnja tradicija srca, koja se sastoji od pokreta duše poput pobožnosti, skrušenosti, hvale i obožavanja.

Na primjer, ja danas mogu doživjeti isto tugovanjem ispunjeno pokajanje kao i sveti Ivan od Križa za vrijeme sakramenta pokore, ili isto strahopoštovanje ispunjeno strahopoštovanjem kao sveti Franjo Asiški tijekom pričesti. Taj kontinuitet pokreta srca otkriva skriveni tok kontinuiteta ispod površine vanjskih obreda liturgije. Ova tradicija srca odnosi se prema vanjskim obredima katolicizma, kao što je duša prema tijelu.

Sveta liturgija

Razlog zašto se Crkva oduvijek s najvećim pijetetom odnosila prema liturgiji jest taj što zna da miješanje u liturgijske obrede može lako poremetiti tu tradiciju srca.

Na primjer, ukidanje klečanja-gesta koja je oduvijek označavala pijetet u zapadnoj tradiciji kršćanstva-i zamjenjuje je stajanjem, može prelako promijeniti stav srca iz dubokog pijeteta i poniznosti u drsko, samoživo i nemarno pravo. Iznenadna amputacija udova je traumatična. Pretjerano skretanje potoka može biti pogubno za krajolik. Slično, što se brže i nasilnije provodi liturgijska promjena, veća je vjerojatnost da će se unutarnji smisao, unutarnja tradicija srca, izgubiti iza vanjskog oblika.

Gospodin je u svom Svetom hramu

Što bismo onda trebali zaključiti iz ovih razmišljanja? Tradicija vanjskih oblika nikada se ne može odvojiti od unutarnje tradicije kretanja duše. Prebrzo petljanje u jedno neizbježno znači ranjavanje drugog.

Tražimo, dakle, liturgijske oblike koji nas nadahnjuju da sudjelujemo u tom skrivenom, ali moćnom toku, živoj tradiciji srca. Potražimo te vitalne izvore, oaze u pustinji, gdje se možemo klanjati u duhu i istini. Pokušajmo pronaći liturgiju štovanja koja nam omogućuje da se pridružimo apostolima, mučenicima i svecima svih vremena i svim silama nebeskim, u tihoj ljubavi i obožavanju pred Bogom, našim Ocem. Jer takvo je štovanje doista ispravno i pravedno, naša dužnost i naše spasenje.