“Kad je jednom, neprilično sebi, izvrijeđao jednog

Siromaha, to je imalo utjecaj velik.

Naime, pomislivši za ime kojeg je Kralja

Taj siromah molio, kako je ponizan bio,

Kako je malo tražio – odmah se kajati stade.

Zato da mu te stvari ne bi u naviku prešle,

Čvrsto odluči i obveže se da nikad,

Bude li imao išta uza se, odbiti neće

Nikoga tko ga zamoli u Kristovo ime.

Nikad ne dopusti zavjetu tom da ode iz srca;

Ruka se pak ne usudi protiviti vlasti

Srca, pa odluke pisane umom zapečati djelom.

Tako pravednog muža, sposobnog za disciplinu,

Božji poziv na oprečne načine učiti može:

Pravednik naime uči iz vlastitih grešaka; drsko

Pada, prezrivo prelazi granice, postaje grešnik:

No kad se uskoro pokaje, drskost postane korist,

Padanje prijeđe u dizanje, prezir pomaže znanju,

Prijestup je dio zasluge, grijeh pak biva pobožnost.

Tako u Franji suprotnosti rade jedna za drugu:

Snaga mu, kao i Antejeva, dvostruko raste

Svakim padom, i bolje se bori kada se čini

Da je svladana: Franjo one što padoše jednom

Vlastitim primjerom uči da odbace posrtaj svaki.

Ali ona crkvica koja mu je u početku,

Kad je od svijeta bježao, pružila sklonište sada

Uslijed golemog siromaštva stanara i uslijed

Starosti koja sve stvari uništava, kao i uslijed

Lijenosti graditelja bješe na kraju svog vijeka.

Temelji joj rasklimani od kišnice, koja

Dugo je curila s krova, zid u raspadu jer je

Vezivo rastopljeno, crijep je visio dijelom

S krova, a dijelom bio na zemlji; svećenik htjede

Odmah otići u strahu za vlastiti život.

Franjo, ne želeći biti nezahvalan za konak

Koji je dobio tu, i da ne bi ostalo prazno

Dato obećanje, sjeti se otetog novca

Koji je dao, pa prvo izvršavati krene

Prvo obećanje, obići crkvicu onu.

Crkva stajaše ruševna, sirota, polegla, stara;

Ali Franjo učvrsti ruševno, obdari što je

Siroto, podigne što je poleglo, obnovi staro.

Vidjevši da je sretno ostvario namjeru svoju,

Da je krasno djelo i duhovni hram što ga sazda

Unutra, kao i onaj vanjski, materijalni,

Vrati se do kapelice blizu Asiza, koja

Jedva da stajaše uspravno, pa želeći djelo

Dovesti do kraja, Franjo obnovi ruševnu crkvu.

Crkvica blizu ovih, Porcijunkula zvana,

Posvećena na čast svete Marije, starošću već je

Satrta bila, posvuda zijevahu otvori, štala

Postade stoci i svinjac, prokišnjavaše, kroz nju

Padahu tuče, a vjetrovi šibahu kuda god hoće.

Ali Franjo, beskrajno ljubeći Gospodnju Majku,

Pođe i do te crkvice da joj pomladi starost:

Doista, ružna oronulost poprimi onu ljepotu

Prve mladosti, tako da je ružnoća krasotu

Rodila, dok je potpuna propast stvorila dobit.