Sve ono što zauzima mjesto na kojem bi trebao biti Bog postaje naš idol. Koliko god to zvučalo banalno, naš idol može postati bilo što i bilo tko. Ne želim niti me više vuče da radije budem bogat nego siromašan, radije čašćen negoli prezren, da volim dulji život negoli kratak, zapisao je na jednom mjestu sv. Ignacije Lojolski.

Nerijetko, čini se kao da postoje dvije skupine kršćana: oni koji na jednom kraju svijeta svoju krv prolijevaju za Gospodina te oni koji njima u čast organiziraju domjenke i velike skupove. Često se zaista čini da postajemo odviše mlaki i previše naučeni na razno razne ugode koje poistovjećujemo sa Bogom. A onda, kada te ugode prestaju, nastaju problemi i tužbe protiv Boga, a naše “ja” pokazuje se onakvim kakvo zaista jest.

Jedan od razloga ateizma često je i naša vlastita neautentičnost i umišljenost o tome da smo veliki vjernici, dok smo zapravo sljedbenici vlastitih ugoda. Postoje oni kršćani koji lice Božje više sakrivaju nego otkrivaju, naučava nas Drugi vatikanski koncil. Zanemarujemo da se farizej krije u svakome od nas.

Zanemarujemo i to da su Isusove kritike farizejima upućene i nama, koliko god one teško zvučale. Svatko od nas olako može upasti u zamku idolopoklonstva i to svakodnevno. Pod krinkom revnosti za Boga često proklamiramo sami sebe i onima koji bi htjeli povjerovati zatrpavamo put sa nebitnim stvarima.

Stoga, jesmo li nasljedovatelji Krista, raspetog i uskrslog? Ili vlastitih naslada u kojima nam dobro dođe nazivati se vjernicima? Nasljedujemo li mi Krista, ili bi on trebao nasljedovati nas?