Vrijeme je zalazak sunca – onaj strašni dan kada je u visoko podne sunce sakrilo svoju svjetlost zbog prolaska Svjetla. Sveto tijelo koje je bilo zajapureno krvlju iz dragocjena Njegova boka, sada je bilo na samrti, položeno u tuđi grob, kao što je pri rođenju bilo ljuljano u tuđoj pećini. Stijene, koje su samo nekoliko sati prije bile razbijene kapanjem Njegove crvene krvi, sada su ostvarile prividnu pobjedu zapečativši u smrti Onoga koji je rekao da iz stijena može podići djecu Abrahamu, piše na mrežnoj stranici Catholic Exchange.

U posljednjim zrakama tog zalazećeg sunca, koje je, poput euharistijske hostije, bilo sakriveno u plamenoj monstranci na zapadu, zamisli tri čovjeka, Hebreja, Rimljanina i Grka, kako prolaze ispred groba. Svaki nejasno čita na svom jeziku natpis “Isus iz Nazareta, kralj Židova”.

Raznolikost jezika, simboli raznih nacionalnosti, potiče ih na raspravu o onom što im se čini važnim problemom – naime, koji će biti najcivilizirajući svjetski utjecaj za pedeset godina?

On je viđen kako hoda na dan trijumfa s pet rana koje su blistale kao pet velikih sunca, kao vječni dokaz da je ljubav jača od smrti.

Hebrejski kaže da će najcivilizirajući svjetski utjecaj za pedeset godina imati Jeruzalemski hram, iz kojeg će zračiti pod nadahnućem Abrahama, Izaka i Jakova, religija koja će osvojiti srca nežidovskih naroda. Rimljanin tvrdi da će u roku od pedeset godina najmoćniji društveni čimbenik biti grad Rim, kojemu je suđeno da bude vječan jer su ga utemeljili Romul i Rem, koji su u svom djetinjstvu bili hranjeni nečim neljudskim – naime, vukom, koji je dao njima njihovu izuzetnu silu i moć. Naposljetku, Grk, ne slažući se s obojicom, tvrdi da će u navedenom vremenu najvažniji svjetski utjecaj imati mudrost grčkih filozofa i njihov nepoznati bog, kojemu je podignut kip, izrađen ljudskom rukom, na tržnici velike Atene.

U roku od pedeset godina Rim je otkrio pravi razlog svoje besmrtnosti; to nije bilo zato što su Romul i Rem, hranjeni vukom, došli ondje živjeti, nego zato što su duhovni Romul i Rem, Petar i Pavao, hranjeni kruhom sišlim s neba, došli onamo propovijedati vječnu ljubav uskrsloga Krista.

Pa ipak, prije nego što je sunce izašlo tog trećeg dana, u to proljetno doba kada su sve mrtve stvari oživljavale, Onaj koji je položio svoj život ponovno ga je uzeo i ušao u vrt u slavi novog uskrsnog jutra. Prije nego što su se učenici ribari vratili svojim mrežama i svojim čamcima na Galilejskom jezeru, On koji je objavio svoje vlastito rođenje Djevici sada je rekao pokajničkoj bludnici da kaže Petru da se Jonin znak ispunio. Davno prije nego što je priroda mogla zaliječiti užasne ožiljke na rukama, nogama i bokovima, sama je priroda trebala imati jedinu ozbiljnu ranu koju je ikad zadobila — naime, praznu grobnicu, jer je On viđen kako hoda na dan trijumfa s pet rana koje su blistale kao pet velikih sunca, kao vječni dokaz da je ljubav jača od smrti.

Prošlo je pedeset godina i Jeruzalem bi bio zaboravljen da Isus tamo nije umro. Rim bi propao da tamo nije umro ribar. Atena bi bila zaboravljena da se u njoj nije propovijedao uskrsli Krist.

Prošlo je pedeset godina i što se dogodilo? Unutar tog vremena, Titova vojska udarila je u Jeruzalemski hram i nije ostavila ni kamen na kamenu, dok su nad praznim grobom svi narodi zemlje vidjeli kako se diže nova duhovna građevina, čiji je kamen temeljac bio onaj koji su graditelji odbacili. U roku od pedeset godina Rim je otkrio pravi razlog svoje besmrtnosti; to nije bilo zato što su Romul i Rem, hranjeni vukom, došli ondje živjeti, nego zato što su duhovni Romul i Rem, Petar i Pavao, hranjeni kruhom sišlim s neba, došli onamo propovijedati vječnu ljubav uskrsloga Krista. U roku od pedeset godina, dominantna duhovna sila u Grčkoj nije bio nepoznati bog stvoren ljudskim rukama, već Bog kojeg je sveti Pavao najavio Areopagitima kada je, raširivši svoje ruke, rekao: “Našao sam žrtvenik na kojem je bilo napisano: „Nepoznatom Bogu.“ Što, dakle, štujete, a da to ne znate, ja vam dakle propovijedam: Boga, koji je stvorio svijet i sve što je u njemu. . . jer u Njemu živimo, krećemo se i jesmo.”

Prošlo je pedeset godina i Jeruzalem bi bio zaboravljen da Isus tamo nije umro. Rim bi propao da tamo nije umro ribar. Atena bi bila zaboravljena da se u njoj nije propovijedao uskrsli Krist. Prošlo je pedeset godina i tri kulture u kojima je bio razapet sada su pjevale Njegovo ime u slavu. Križ, koji je bio oruđe srama, postao je znak časti, jer je Kalvarija obnovljena na kršćanskim oltarima na hebrejskom, latinskom i grčkom jeziku.

Krist je poraz pretvorio u pobjedu

Svijet je bio u krivu, a Krist je bio u pravu. Onaj koji je imao moć položiti svoj život imao je moć ponovno ga uzeti. Tko se htio roditi, htio je i umrijeti. A Onaj koji je znao umrijeti znao je i kako se ponovno roditi i dati ovom našem jadnom sićušnom planetu čast i slavu koju ne dijele plamena sunca i ljubomorne planete: slavu jednog napuštenog groba.

Velika lekcija Uskrsa je da se o pobjedniku može suditi s dvostrukog gledišta: svijeta i Boga. Sa svjetske točke gledišta, Krist je zakazao na Veliki petak. S Božjeg gledišta, Krist je pobijedio. Oni koji su ga ubili dali su mu priliku koju je tražio; oni koji su zatvorili vrata grobnice dali su Mu upravo ona vrata koja je želio širom otvoriti; njihov prividni trijumf doveo je do Njegove najveće pobjede.

Božić je ispričao priču da je Bog uvijek tamo gdje ga svijet najmanje očekuje, jer nitko nije očekivao vidjeti Boga umotanog u pelene i položeno u jasle. Uskrs ponavlja da je Bog uvijek tamo gdje Ga svijet najmanje očekuje, jer nitko na svijetu nije očekivao da će poraženi čovjek biti pobjednik, da će odbačeni kamen temeljac biti glava građevine, da će mrtvi hodati, a da Onaj koji je bio zanemaren u grobu treba biti naše uskrsnuće i naš život.

Križ/ Foto: Dario Zürchauer

Odmotajte svitke vremena i pogledajte kako se lekcija tog prvog Uskrsa ponavlja dok svaki novi Uskrs priča priču o velikom kapetanu, koji je pronašao izlaz iz groba i otkrio da trajna pobjeda mora uvijek značiti poraz u očima svijeta. Najmanje desetak puta u njenom životu od dvadeset stoljeća, svijet je u prvom naletu svog trenutnog trijumfa zapečatio grobnicu Crkve, namjestio joj sat i ostavio je kao mrtvu, bez daha i poraženu stvar, samo da bi je vidio kako ustaje s groba i hodajući u pobjedi svog novog uskrsnog jutra.

U prvih nekoliko stoljeća, tisuće i tisuće kršćana svojom su krvlju obojile pijesak Koloseuma u svjedočanstvo svoje vjere. U očima svijeta, Cezar je bio pobjednik, a mučenici su poraženi. Ipak, u samoj toj generaciji, dok je poganski Rim sa svojim drskim i zlatnim trubama na četiri strane svijeta proglašavao svoju pobjedu nad poraženim Kristom – “Gdje je Cezar, tu je i moć” – tamo je pometeno iz katakombi i napušteno mjesta, kao njihov vođa iz groba, osvajačka vojska koja pjeva svoju pobjedničku pjesmu: “Gdje god je Krist, tu je i život.”

Tko danas zna imena rimskih krvnika? Ali tko ne zna imena rimskih mučenika? Tko se danas s ponosom sjeća djela nekog Nerona ili Dioklecijana? Ali tko ne štuje junaštvo i svetost jedne Agneze ili Cecilije? I tako na dan Uskrsa pjevam, ne pjesmu pobjednika, nego onih koji silaze u poraz.

U malom gradu nekoliko sati izvan Pariza, mlada djevojka skrivena u sjeni samostana izlijevala je svoj molitveni život za Krista i, poput svog Učitelja, padala do poraza u očima grješnog svijeta. Tko ne zna za Mali cvijet, Thérèse od Lisieuxa? Ona koja je poražena u očima svijeta pobjednica je u očima Božjim, pa zato na Uskrs ne pjevam pjesmu pobjednika, nego onih koji padaju u poraz.

Napokon uskrsna lekcija dolazi u naše živote. Predloženo je da je bolje biti poražen u očima svijeta prihvaćanjem glasa savjesti radije nego izvojevati pobjedu lažnog javnog mnijenja; da je bolje doživjeti poraz u svetosti bračne veze nego izvojevati prolaznu pobjedu razvoda; da je bolje doživjeti poraz u plodu ljubavi nego izvojevati prolaznu pobjedu jalove zajednice; da je bolje sići do poraza u ljubavi prema Križu nego izvojevati prolaznu pobjedu svijeta koji razapinje. A sada se u zaključku sugerira da je bolje biti poražen u očima svijeta dajući Bogu ono što je potpuno i potpuno naše.

Bog želi našu volju

Dajemo li Bogu svoju energiju, vraćamo mu Njegov vlastiti dar. Ako mu damo svoje talente, svoje radosti i svoj posjed, vraćamo mu ono što nam je dao u ruke, ne kao vlasnici, već kao puki povjerenici. Postoji samo jedna stvar na svijetu koju možemo nazvati svojom. Postoji samo jedna stvar koju možemo dati Bogu koja je naša naspram Njegove, koju čak ni On neće oduzeti, a to je naša vlastita volja, sa svojom moći da izaberemo objekt svoje ljubavi.

Stoga je najsavršeniji dar koji možemo dati Bogu dar naše volje. Davanje tog dara Bogu najveći je poraz koji možemo pretrpjeti u očima svijeta, ali to je najveća pobjeda koju možemo izvojevati u Božjim očima. Predajući ga, čini se da gubimo sve, ali poraz je sjeme pobjede, kao što je dijamant dijete noći. Davanje naše volje je oporavak sve naše volje koju smo ikada tražili: savršeni Život, savršena Istina i savršena Ljubav koja je Bog! I zato na dan Uskrsa ne pjevajte pjesmu pobjednika, nego onih koji padaju u poraz.

Postoji samo jedna stvar koju možemo dati Bogu koja je naša naspram Njegove, koju čak ni On neće oduzeti, a to je naša vlastita volja, sa svojom moći da izaberemo objekt svoje ljubavi.

Što nas briga ako je put ovoga života strm, ako je siromaštvo Betlehema, samoća Galileje i tuga križa naša? Boreći se pod svetim nadahnućem Onoga koji je pobijedio svijet, zašto bismo se uzdržavali od toga da široki potez našeg izazova odzvanja na štitu licemjerja svijeta? Zašto bismo se trebali bojati isukati mač i dopustiti da njegov prvi udarac bude ubijanje naše vlastite sebičnosti? Marširajući pod vodstvom Kapetana pet ožiljaka, ojačani Njegovim sakramentima, ojačani Njegovom nepogrešivom istinom, obožanstveni Njegovom otkupiteljskom ljubavlju, nikada se ne trebamo bojati ishoda životne bitke. Nikada ne trebamo sumnjati u pitanje jedine borbe koja je važna. Nikada ne trebamo pitati hoćemo li pobijediti ili izgubiti. Pa, već smo pobijedili — samo što vijest još nije procurila!

Izvor: Fulton Sheen