Braćo i sestre, na blagdan Dobrog Pastira slavi se i Dan zvanja. Uz ostale poruke današnjih čitanja, bit  će govora o svećeničkom i redovničkom pozivu. U mojoj, i mnogim župama, upriličit će se i klanjanje nakon večernje svete mise. Mnogi moji vjernici članovi su Serra kluba, ustanovljenog za promicanje duhovnih zvanja. Znam da će mnogi  veličati svoj poziv kako bi oduševili mladiće i djevojke. Istina, ponosni smo na  Božji poziv i svoj odziv, ali ne bismo trebali uljepšati sve što nas prati na tom putu. Koliki su se naši zanosi i planovi izjalovili, a sanjali smo kako ćemo se približiti ljudima, oduševiti ih za Crkvu i Krista… Vide to mladi članovi naše zajednice. Koje zvanje nema problema u ostvarenju zadanog cilja Gledajući sve vas ovdje prisutne, ministrante oko oltara, slušajući kako zanosno pjevate, znam da svećenikova kalvarija nije uzaludna. Bez muke nema uspjeha. Njome smo Kristu slični.

Nema mjesta malodušnosti. Svakodnevno molimo kratki zaziv: „Neka te vide u meni.“ Poslani smo da radimo, propovijedamo, i bit će ploda iako možda ne za našega života. Zrno je dugo skriveno dok ne isklija i rodi. Danas ćemo, zahvalni, moliti za nova zvanja.  Snaga je našeg odziva u Kristu, u Duhu koji nas oduševljava za veliko poslanje. Ma kakvi da smo,  svećenici smo, most, putokaz za drugu obalu. Istina koju je izrekao sv. Pavao: „Ne ja , nego Bog u  meni.“ Uostalom, ni Krist nije za života  prošao drukčije, doživio je i zanosno klicanje i osudu.

 Na njegovu ljubav odgovorili su mržnjom i križem. Jednako su tako prošli i apostoli. U Prvoj poslanici Petar govori o Kristu raspetome. Predstavlja ga kao Mesiju, jednaka Bogu. onoga koji je uspio u ljudima otvoriti prozore duše da Duh provjetri  i osvježi vjeru. A Ivan poziva ljude na obraćenje i otvorenost Duhu Svetome, kojega će primiti svi koji su povjerovali. I tako se ostvaruje ono što je Isus navijestio učenicima: da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima. Tako je započelo vrijeme Crkve.

U današnjim čitanjima govor je o zajedništvu u Kristu. Rast u vjeri je i rast u zajedništvu s Kristom, Trojstvom. Zajedništvu s ljudima. Duh sveti nas povezuje u zajedništvu  Crkve i  sakramenata. Koji je naš zadatak? Nije sve na svećeniku.

Svatko od nas ima ulogu  u vršenju onoga što mu je zadano.  Kako je to riješio Petar u prvom čitanju?

Pavao je Efežanima naglasio da je poslanje jedno, a službe različite.

O Petrovoj ulozi i postupcima učenika, svjesnih da je sve počelo Isusovim uskrsnućem, izvještavaju nas Djela apostolska. Crkva nastupa u njegovo ime, a svi koji prihvaćaju Isusa uskrsloga krste se u njegovo ime „da im se grijesi oproste i da prime dar Duha“. Nije čudo da su se mnogi pridružili zajednici nakon Petrova svjedočenja. Govor je slikovit. Slikom pastira objašnjava se mjesto i uloga Isusa u Crkvi. On nas u „uvodi u ovčinjak, zove po imenu“. Veliko otkriće. Svi smo mi u crkvi osobe, ne bezimena grupa. On nas hrani, izvodi na pašu, krijepi, tješi. Slikom vrata želi nam reći da u njemu nalazimo zajedništvo i susret i život. Jedini mogući način. Za razliku od onih koji zlorabe vlast i položaj, on je dao život za nas. Svjesni smo da ljudi, unatoč svim naporima, ne postižu zajedništvo ni nacijom, ni interesima, ni bogatstvom, ni slavom. Crkva je ta koja okuplja ljude u sveopće zajedništvo, „ovčinjak“ sigurnosti, ljubavi i mira.  Krštenjem smo ušli kroz ta čudesna vrata u zajedništvo s njime. Razmišljamo danas i o onima koji moraju to Isusovo djelo nastaviti. Nisu to samo svećenici, svatko je od nas navjestitelj Radosne vijesti. Svi smo mi primili dar Duha. Pavao je Efežanima naglasio da je poslanje jedno, a službe različite. „On dade“ jedne za apostole, druge za proroke, evanđeliste, pastire, učitelje za djelo služenja i izgrađivanje Tijela Kristova.

U čemu je problem?

Unatoč svemu, „žetve je mnogo, radnika malo“. Na nama je da molimo za mlade koji će se, ohrabreni našom vjerom i molitvom, pridružiti navjestiteljima evanđelja. Kao kršćani, svi smo pozvani. Važno je prepoznati svoju ulogu u Božjem planu spasenja.

Isus je Dobri Pastir, kako ga naviješta Evanđelje. Ne začuđuje stoga njegov prijekor upućen farizejima, riječima osude koje su izrekli proroci onima „koji su uništavali, rastjerali ovce“  (Jeremija), „koji su pasli sami sebe“ (Ezra).

Krist nam se nudi kao Pastir kojega treba slijediti. On je uzor i slika svećenika. Brine se za sve jednako, za slabije, nemoćne, bolesne. „On nas je ljubio do kraja“, kaže Pismo. On je Pastir i ujedno vrata, u njemu su svi ujedinjeni, on nas zove imenom, brine i život svoj za nas polaže.

U kršćanstvu je naglasak na osobi koju Bog cijeni, voli. U nekim režimima stvarane su zajednice, kolektivi koji su nijekali pojedince i njihovu osobnost. O zajedništvu u Kristu mi razmišljamo u zajedništvu s drugima. Isus svakome od nas prilazi osobno, a mi mu odgovaramo osobnom vjerom, pri čemu je važno istaknuti naše „ja“. „Ja vjerujem“, ne mi. Tako ćemo svojom vjerom obogatiti i druge osobe i zajednicu župe i naroda. Iz takve atmosfere rastu duhovna zvanja. 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.