Župnik Pomera i Premanture don Antun Nižetić nam donosi promišljanje o kršćanskoj nadi i postavlja pitanje svima nama što ćemo ako nam nada umre. U nastavku pročitajte ovo zanimljivo promišljanje.

Kako živjeti bez nade? Nikako! Nada nas pokreće. Svatko želi živjeti, nitko ne želi trunuti u nepokretnosti beznađa. Zato stalno gajimo neke nade, ali sve nas one prije ili kasnije iznevjere. Kažemo: nada umire posljednja. A što će mi nada koja umire?  Možeš li se na trenutak suočiti sa ovom istinom (Krist kaže da će nas istina osloboditi). 

Promislimo na poznanike koji su iznenada umrli, ili na nekoga tko je imao pun rokovnik obaveza, a sada ga drugi hrane i mijenjaju mu pelene, ili na starca kojemu su sve nade sada iza njega – sjedi u sobi u staračkom domu i sada je ispred njega samo smrt. Ništa više nema za očekivati osim doručka, ručka i večere.  Ako se na trenutak pokušam poistovjetiti s njima (jer istina je da i mene čeka jedan od tih scenarija), razumjet ću strašnu istinu – nade koje me pokreću raspršit će se kao san. Sve ovosvjetske nade! 

Treba mi nada koja ne umire! Da li uopće postoji nešto tako ili sam osuđen zavaravati samog sebe nadama koje to zapravo i nisu.

Treba mi nada koja ne umire! Da li uopće postoji nešto tako ili sam osuđen zavaravati samog sebe nadama koje to zapravo i nisu. Već 2000 godina neki ljudi nose tu nadu, žive u njoj, žele je prenijeti i drugima jer im je promijenila živote i umiru u toj nadi! Ta nada jest „nada protiv svake nade“, ona jest ”luda nada“, to je nada da će ovo naše stanje biti preobraženo, da će sve naše suze biti obrisane, da ćemo živjeti vječno bez boli, ratova, tuge, zla, nereda… da ćemo živjeti vječno u Svjetlu i radosti neizrecivog zajedništva s Bogom i ljudima. Da li je to luda nada? Je, luda je! 

Očekujemo da ovdje budu ostvarene sve naše nade – da ovdje uživamo maksimalno i vječno, ali ovaj svijet nam to nikako ne može dati…

Ali pogledaj zanimljivu karakteristiku te lude nade. Dok imamo samo ovosvjetske nade, recimo tako „normalne – ne lude nade“ mi smo zapravo tada nenormalni i nerealni jer očekujemo od ovoga svijeta nešto što nam on ne može dati. Očekujemo da ovdje budu ostvarene sve naše nade – da ovdje uživamo maksimalno i vječno, ali ovaj svijet nam to nikako ne može dati – i uz to stalno nas stalno podsjeća da ovdje nije ostvarenje naših nada  te zato postajemo ljuti, razdražljivi, nezahvalni, nezasitni tj. nerealni i nenormalni. Onaj tko ne prihvati činjenicu da ovdje ne može biti raj često postane pakao i sebi i drugima. To je jedan od razloga zašto nas Krist poziva da nosimo svoje križeve, da ih prihvatimo. Bježeći od križeva najviše iznakazimo svoj život. Zamislimo čovjeka koji ne prihvaća odgovornost očinstva i bježi stalno u kockarnicu, ili čovjeka koji ne prihvaća da je bolestan, ili čovjeka koji ne može prihvatiti neku nepravdu pa izgrize sebe i druge oko sebe (mi smo taj čovjek).

Bježeći od križeva najviše iznakazimo svoj život.

Tko i što me može spasiti, vratiti mi dostojanstvo, mir, razum, osim one „lude nade. Ta luda nada smiruje moje ludo uznemireno biće. Iako je ”luda”, ta nada je jedina prava nada jer ne umire ni kad umru sve druge nade, pa ni u staračkoj ili bolesničkoj napuštenosti, ni u obespravljenosti, niti kad umru moji bližnji.

Kako se može dobiti ta luda nada, a da nije neko samozavaravanje ili autosugestija? Iako je ta nada „luda“, ona nije nerazumna jer je čvrsto utemeljena. Temelj joj je jedan čovjek po imenu Isus u kojem se pokazala iznenađujuća, šokantna, neviđena i nečuvena novost, a to je nadnaravna (također luda) ljubav. Ako i prihvatim njegovo povijesno postojanje, zbog historiografije ili primjerice zbog čudesnih karakteristika Torinskog platna, tako ću samo zabaviti svoju znatiželju, ali se neće u meni roditi ta velika nada. Voditelj emisije ”Na rubu znanosti” nakon što je proučio Torinsko platno prihvatio je da je Isus stvaran i da se radi o nečemu nadnaravnome, ali se još nije otvorio velikoj nadi o kojoj govorimo. 

Poznajem osobno mnoge koji su doživjeli da ih je Uskrsli dotaknuo opraštajući im i tako im potpuno promijenio život. Prešli su iz tame u svjetlo, iz lažnih nada u jedinu pravu nadu.

Međutim, kad netko povjeruje u tu ludu ljubav (a to je ljubav koja moli za one koji je muče i ubijaju) ulije se u njega i ta ludo velika nada. Već 2000 godina tolike ljude je preobrazilo iskustvo ove ljubavi, raspete i uskrsle. Poznajem osobno mnoge koji su doživjeli da ih je Uskrsli dotaknuo opraštajući im i tako im potpuno promijenio život. Prešli su iz tame u svjetlo, iz lažnih nada u jedinu pravu nadu. I danas nakon 2000 godina tolikima se dogodi milost da kao i Petar gorko zaplaču nad svojim lažima, promatrajući ovu istinitu i čistu ljubav koja uzima naše grijehe na sebe kako su proroci i prorekli za Mesiju. 

Možda smo navikli na rečenicu da je Isus uzeo naše grijehe na sebe pa više i ne razumijemo njezinu šokantnost. Poznat je slučaj svetog čovjeka koji je imao dar neprestane molitve koja ga je preobrazila. Jednom se vratio kući i našao svoju ženu ubijenu i svog prijatelja koji ju je godinama neuspješno zavodio i na kraju u naletu ludila ubio. U suzama ga je stao preklinjati da ga ne prijavi jer ima ženu i djecu. Kad je došla policija našla je tog svetog čovjeka i ubijenu ženu. Osuđen je na strogi zatvor. On je šutio i molio. U zatvoru je bio do smrti jer je uzeo na sebe i neke zločine koji su se dogodili u zatvoru. Pred smrt je ovo ispričao svećeniku koji je to zapisao u knjizi Ispovijesti sibirskog misionara. To je ta luda, nebeska, nadnaravna, Božja ljubav. Bez Krista ne bismo niti mogli promisliti na takvu ljubav. Nebo bi ostalo zatvoreno. 

Tvoje će se suze brisati. Nemir će postajati mir. Tama će nestajati. 

Mi smo sposobni povjerovati u tu ljubav jer smo od nje i za nju stvoreni. Ako sada zastaneš i kažeš: Vjerujem u tu ljubav! Vjerujem Kristu! Vjerujem da je ta Ljubav Istina! Odmah ćeš početi zadobivati onu veliku nadu. Duh Sveti će ulaziti u tvoju dušu i ispunjati je ljubavlju Očevom. Ta će te ljubav nanovo stvarati. Tvoje će se suze brisati. Nemir će postajati mir. Tama će nestajati.  

U Tanzaniji katolici se pozdravljaju tako da jedan kaže: Kristu!, a drugi odgovora: Tumaini letu! U prijevodu: Krist! Nada naša! Tako navještaju Evanđelje jedan drugome, a kad se naviješta Evanđelje, Duh Kristov silazi na one koji prihvaćaju navještaj i pali u njima jedino stvarno Svjetlo, jedinu realnu Nadu u ovom mračnom i beznadnom svijeta.

Uskrsnuo je Krist jedina nada naša i nada čitavoga svijeta! Uistinu, stvarno je uskrsnuo!