Župnik župe Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko vlč. Tomislav Šagud na svojoj je internetskoj stranici objavio svoje promišljanje uz liturgijska čitanja na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Uvod

Današnja se svetkovina razlikuje od ostalih blagdana, kada obično govorimo o herojskim krepostima što su ih dotični sveci utjelovili, jer su životi svetih apostola Petra i Pavla neodvojivi od službi koje su vršili u Crkvi.

Cezareja Filipova

Prilikom tumačenja Evanđelja uvijek moramo voditi računa i o mjestu gdje se određeni događaj zbio. Današnji nas ulomak vodi u Cezareju Filipovu, poganski grad na Golanskoj visoravni koji je većim dijelom svoje povijesti nosio jedno drugo ime: Paneas, odnosno Panov grad, po hramu grčkog boga Pana koji se ondje nalazio. Naime, na obližnjoj je stijeni stajao hram posvećen spomenutom božanstvu plodnosti, a u podnožju se te stijene nalazio ulaz u pećinu, iz koje je izvirao potok. Budući da su pogani vjerovali da bogovi plodnosti zimi odlaze u podzemlje na počinak (jer vegetacija tada miruje), a tekuća je voda jedan od simbola plodnosti, zaključili su da je ova špilja vjerojatno ulaz u podzemlje. To su ona „vrata paklena” – u Evanđelju doslovno piše „vrata Hada”. Had je mjesto kamo odlaze svi preminuli: onamo je Krist sašao nakon smrti i to mjesto treba razlikovati od mjesta vječne muke – pakla, grč. gehena (usp. Mt 5,22). Ispred te su pećine, u sklopu svetišta, pogani održavali svoje svetkovine kako bi stekli Panovu naklonost, da ih on blagoslovi lagodnim životom. Kult ovog božanstva plodnosti pratile su razuzdane igre kojima se veličala plodnost zemlje i ljudskoga tijela – to je bio kult hedonizma.

Osim zbog plodnosti, Pan je često bio štovan i zbog toga što je izazivao paniku među neprijateljima (riječ panika nastaje od njegova imena). Stoga je tu postojala i neka vrsta prisile: ili ćeš štovati Pana i živjeti u skladu s takvom „duhovnošću”, tj. razuzdano, ili će ti se Pan osvetiti pa ćeš živjeti u panici i tjeskobi.

Na stijeni sagradit ću Crkvu

Ovo je, dakle, kontekst u kojem Isus izgovara poznate riječi: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,18). Taj kontekst izvrsno aktualizira položaj Crkve u svijetu. Krist postavlja Crkvu iznad vrata podzemlja i daje joj ulogu da sprečava odvratna poganska božanstva da odande izlaze porobljavati i mučiti ljude kako bi ih držala podalje od Božjega kraljevstva. Naravno, Pan ne postoji, a ni Baal, ni sva druga drevna božanstva: sva su ona odraz pokvarenih čežnji pale ljudske prirode. Zato ne možemo reći da se „religijska scena” previše promijenila u odnosu na Isusovo vrijeme: i danas brojne ljudske čežnje i požude dobivaju status božanstva. A što je ideologija uživanja bez odgovornosti, bježanja od patnje i zazivanja nesreće neistomišljenicima negoli obnovljen kult Panova božanstva? Možda danas ne postoje Panovi svećenici, ali postoje zvijezde i glasnogovornici ovakvih ideja; možda ne postoje njegovi hramovi, ali postoje medijski sadržaji i proizvodi raznih korporacija kojima žrtvujemo svoje vrijeme i povjerena nam dobra.

Zato ne možemo reći da se „religijska scena” previše promijenila u odnosu na Isusovo vrijeme: i danas brojne ljudske čežnje i požude dobivaju status božanstva.

Crkvu je Isus postavio u svijet, među ljude – neki bi rekli da nije mogao izabrati gore mjesto – ali ju je zato sagradio na čvrstoj stijeni, da svojim sakramentima i naukom bdije nad paklenim vratima da iz dubina ne provru horde lažnih božanstava podzemlja. No Crkvu se od samog trenutka njezina osnutka želi ukloniti, zato što bi mnogi i dalje radije služili stanovnicima podzemlja nego slavili Boga: oni žele slobodu, ali ne i odgovornost; sreću, no ne i smisao; nagradu, ali ne i patnju. Žele svoj život sačuvati za sebe, a ne dati ga drugima, kao što je Krist učinio za sve nas. Zato Crkva ne može šutjeti kada vidi kako izgubljeni ljudi trče u propast. Koliko su samo lažne te klevete i epiteti koji se tako olako lijepe na sve nas vjernike!

Koliko su samo lažne te klevete i epiteti koji se tako olako lijepe na sve nas vjernike!

Crkva ne mrzi nikoga niti je neprijatelj nečije sreće: kada govori, ona to radi poput liječnika koji želi pacijenta spasiti od sigurne smrti, poput roditelja koji želi da mu dijete postane samostalno i sposobno za život, poput učitelja kojemu je najveća radost kada ga njegov učenik nadmaši u znanju.

Dajem ti ključeve

Isus Petru daje „ključeve kraljevstva nebeskoga” (Mt 16,19). Ovo je jasna aluzija na proroka Izaiju, koji poručuje da će izvjesni Elijakim, možemo slobodno tako reći, postati premijer u Jeruzalemskom Kraljevstvu. Čovjek na tom položaju u kraljevoj odsutnosti upravlja kraljevstvom: on ima pravo u kraljevo ime ne samo suditi i donositi odluke nego i vršiti svećeničku službu. Dok se kralja naziva pastirom, njegov je premijer „otac” (usp. Iz 22,21s). Nije li upravo ovo opis uloge koju sveti otac, Petrov nasljednik, ima u Crkvi? Krist je uzašao na nebo, no imenovao je oca koji će u njegovo ime upravljati Kraljevstvom dok se on ponovno ne vrati.

Vrata paklena neće je nadvladati

Ali čini se da je Pan izišao iz podzemlja i širi paniku među svojim neprijateljima. Toliko se pesimizma može čuti među vjernicima: „Nikada nije bilo tako loše! Crkva propada! Nema nam spasa!”… Kad god zapnemo u takvim crnim mislima, to je znak da radije slušamo Sotonine laži nego evanđelje. Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu. Jer, koliko god stvari izvana izgledale loše, on i dalje ostaje gospodar povijesti, pobjednik nad zlom. Mi se nalazimo na pobjedničkoj strani. Umjesto širenja panike, širimo evanđelje! Na tom tragu, dolazimo i do drugog današnjeg sveca i one druge uloge Crkve, koja je neodvojiva od uloge svetoga oca, a to je navještaj evanđelja poganima.

Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu.

Gospodin izbavlja

Pogani nisu samo nekršteni, nego svi oni čijim životom Krist nije potpuno zavladao. Naviještanje je teška i naporna služba, no usprkos svim nevoljama kroz koje je prošao (usp. 2 Kor 11,25), Pavao u poslanici svjedoči da ga je Bog uvijek pratio i da se Božje evanđelje po njemu uspješno razglasilo (usp. 2 Tim 4,17). Kao što je obećao Petru da će biti uz njega, tako Bog ostaje uz svakoga tko naviješta njegovu riječ. Nevolja i progona sigurno će biti, ali mjesta panici i pesimizmu u Kristovoj Crkvi nema. U današnjoj poslanici Pavao govori o svojem skorašnjem pogubljenju: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.” (2 Tim 4,6). Možda je mnoge njegove prijatelje u tom trenutku obuzela panika: „Sve je gotovo, nema mu spasa!” No Pavao svima njima usmjerava misli na prave vrednote: sačuvao je vjeru, to je ono što je bitno.

Zaključak

Broj krštenih i zaređenih opada, crkve se pale, donose se zakoni koji idu u smjeru smanjenja vjerskih sloboda, vjernike se kleveće, ismijava i prezire. Ali vjerujte, nismo ni blizu okolnostima u kojima su živjeli i djelovali sveti Petar i sveti Pavao. A oni nisu jadikovali nad teškoćama, nego su gledali kako da istovremeno sačuvaju svoju vjeru te vijest o Kristovoj pobjedi nad smrću donesu što većem broju ljudi. To je bilo poslanje kršćana prije dva milenija i to ostaje poslanje svakoga od nas.