„Svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame.“ (1. Sol 5,5)
Svaki put kada bi se vraćao s posla, još dok je uzlazio odozdol, uz Selišće, čulo bi se njegovo glasno kašljanje. Bio je to naš amidža Stipan. Rudar. Jedan od onih ljudi koji su dobar dio života proveli duboko pod zemljom, ondje gdje nema sunca, gdje je zrak težak, a čovjek nikada ne može sasvim zaboraviti da se iznad njegove glave nalaze tone zemlje i kamena, prepričava p. Anto Bobaš u emisiji „Oni rokaju za Gospodina“ Hrvatskog katoličkog radija.
Amidža je bio nadaleko poznat kao lagumaš. Tako se zvalo rudara koji je u jami postavljao dinamit. Nije to bio posao za svakoga. Trebalo je imati hrabrosti, iskustva i mirnu ruku. A trebalo je, prije svega, svakoga dana ponovno sići u onu istu tamu.
Sjećam ga se kad bi se vraćao s posla, sav crn od ugljene prašine. I prije nego što bi ušao u kuću, Ane ili Jele nalijevale bi mu vode u dlanove iz onoga starog, okrnjenog bokala. A on bi se tom vodom pljuskao po licu, otresao prašinu sa sebe i glasno se iskašljavao.
Taj kašalj pamtim i danas.
Godine provedene u rudniku ostavile su trag na njegovim plućima. A ja sam se još kao dječak znao pitati: je li Amidža tim kašljem pokušavao izbaciti iz sebe samo ugljenu prašinu ili možda sav onaj strah koji se nakupi i koji čovjeka prati dok silazi u dubinu zemlje? To samo dragi Bog zna. Ali jedno znam: moj amidža Stipan silazio je u tamu kako bi njegova obitelj mogla živjeti na svjetlu.
A nije on bio jedini rudar kojega sam poznavao.
Tu, u našem susjedstvu, živio je i moj drugi stric – Drago Bobaš. I on je radio u rudniku, u jami, u susjednome selu. Bio je mlađi od amidže Stipana, ali je otišao prije njega. Umro je od raka, a pokopan je taman pred rat, na našoj Bogduši.
I koliko je takvih ljudi još bilo iz našega sela, s imenom i prezimenom, iz naše župe Brajkovići, a u čijoj se blizini nalazilo čak nekoliko rudnika! I koliko ih je po čitavome svijetu koji i danas silaze u dubinu zemlje, u mrak.
Rudari, težaci, radnici, očevi i majke čiji se život nije mjerio velikim riječima, nego radom njihovih ruku. Plod tih ruku bio je kruh na stolu, sigurnost doma i nada da će djeci sutra biti barem malo lakše. Dok razmišljam o tim ljudima, vraćaju mi se riječi svetoga Pavla iz Prve poslanice Solunjanima:
Svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame.
Kakva neobična povezanost!
Čovjek koji radi u tami, a pripada svjetlu. Rudar koji silazi pod zemlju, a sve što čini, čini za život iznad zemlje. I možda sam upravo zbog amidže Stipana i tih naših rudara još kao dječak počeo razmišljati – kako bi bilo jednoga dana i sam postati rudar.
Nisam tada mnogo znao o pozivu da budem „ribar ljudi“. Ali razumio sam barem malo što znači biti rudar: da čovjek mora silaziti duboko, mora kopati i tražiti, mora se umoriti da bi nešto dragocjeno iznio na svjetlo.
A onda je za mene život krenuo drugim putem. Postao sam dominikanac. Svećenik. Propovjednik. Glasnik Isusa Krista.
I s vremenom sam shvatio da postoji i jedna drukčija rudarska jama. Ona koju čovjek nosi u vlastitome srcu. Koliko je samo ljudi koji žive okruženi svjetlom, a u sebi nose tamu! Koliko neizgovorenih pitanja, strahova, razočaranja, koliko sumnji koje se nikome ne usuđuju povjeriti! I upravo tu počinje ono što sam odavno nazvao – biti rudar za Krista.
Ne kopati za ugljenom, nego tražiti ono dragocjeno što je Bog položio u čovjeka. Ne donositi ljudima samo lijepe riječi, nego s njima sići u njihove životne dubine, njihove crne i mračne jame – ondje gdje boli, gdje se sumnja i gdje se traži izlaz.
I ne donositi svoje svjetlo, nego Kristovo.
Jer samo On, naš Spasitelj, može osvijetliti ono do čega naše ljudske svjetiljke ne dopiru. Nekad se pitam koliko je takvih vjernosti ostalo neprimijećeno.
Koliko ljudi nikada nije dobilo priznanje za svoj rad, a čitavoga života pošteno su nosili ono što im je bilo povjereno.
Amidža Stipan nije iza sebe ostavio velike knjige ni govore. Ostavio je nešto drugo: sliku čovjeka koji se vraća iz rudnika, glasno kašlje i pere crno lice vodom iz okrnjenoga bokala. A uz tu sliku sada stoji i sjećanje na strica Dragu, i na mnoge druge rudare našega kraja. Ljude čija su imena možda poznata samo njihovim obiteljima, ali čiji rad i žrtva nisu zaboravljeni pred Bogom.
Dok sam još kao dječak gledao Stipana kako se vraća s posla iz rudnika u susjednome selu, nisam mogao ni slutiti koliko će mi jednoga dana značiti ta jednostavna činjenica da se Amidža, nakon svega što je proživio duboko pod zemljom, ipak vratio kući.
Vraćao se umoran, sav crn od ugljene prašine, s onim svojim teškim kašljem koji sam dobro zapamtio, ali vraćao se među svoje, ondje gdje su ga čekale drage osobe – njegova obitelj, zbog koje je Amidža svakoga dana ponovno silazio u jamu.
A upravo je to ono čemu se nada svaki rudar kada ujutro pođe na posao: da će nakon završene smjene ponovno izići na površinu, ugledati svjetlo neba i vratiti se svojoj obitelji. Ono što većina nas smatra sasvim razumljivim postane neprocjenjivo tek kada se dogodi nesreća i kada netko koga su ujutro ispratili na posao više ne otvori kućna vrata.
Sjećam se i rudarske nesreće koja se dogodila u noći s 11. na 12. svibnja 1982. godine, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. U eksploziji metana život je izgubilo 39 rudara. Od 47 koji su te noći sišli u jamu samo ih je osmorica preživjela.
Među 39 poginulih bio je i Srcan Peša, mladić iz Bara, gornjega dijela sela Čukle, kojega sam poznavao još iz školskih dana. Srcan je bio godinu dana stariji od mene. Nismo išli u isti razred niti smo sjedili u istoj školskoj klupi, ali smo se poznavali iz školskoga dvorišta naše nekadašnje škole u Han Biloj, kamo su iz Čukala dolazila i druga djeca iz obitelji Peša. Bile su to, koliko ih pamtim, dobre, poštene, hrvatske i katoličke obitelji, koje su živjele svoju vjeru, poštovale druge i nisu se nikome nametale.
Takav mi je u sjećanju ostao i Srcan, miran i samozatajan dječak, koji nije nastojao po svaku cijenu biti primijećen, a u učenju je pripadao onome što bismo mi u Bosni nazvali zlatnom sredinom. Ne pamtim ga po nekoj posebnoj školskoj zgodi ili događaju koji bih danas mogao prepričavati. Pamtim ga jednostavno kao jednoga od dječaka koje sam susretao u školskome dvorištu, ne razmišljajući tada kamo će nas život sve odvesti.
Njega je odveo u rudnik, a mene u dominikanski red.
Od njegove tete, s. Stjepanke sam doznao nešto što nisam znao ni onda kada se dogodila nesreća u Raspotočju, a što mi je ponovno približilo Srcana, ne kao rudara s popisa poginulih nego kao mladića koji je imao svoju obitelj, svoje planove i ljude koje je želio posjetiti.
Srcan se upravo vraćao iz vojske. Kada je stigao na Ilidžu, nazvao je svoju tetu, koja je tada živjela u samostanu u Sarajevu, i rekao joj da bi je rado došao posjetiti, sada kada je već na putu kući. Sestra Stjepanka obradovala se njegovu pozivu, ali nakon nekoliko minuta telefon je ponovno zazvonio. Opet je bio Srcan.
Rekao joj je da ipak neće doći jer uskoro ima autobus za kući, pa ga želi uhvatiti. I tako ga teta Stjepanka nije vidjela.
Koliko se samo puta u našemu životu dogodi nešto slično! Namjeravamo nekoga posjetiti, ali nam se žuri. Htjeli bismo sjesti i razgovarati, ali nam se toga dana nešto drugo učini važnijim. Ostavimo susret za neki drugi put, uvjereni da ćemo priliku lako pronaći, a onda se dogodi da se taj drugi put nikada ne ostvari.
Srcan se vratio kući, gdje mu je njegov tata savjetovao da ne žuri s poslom, nego nek’ se malo odmori nakon vojske. No on je ipak odlučio početi raditi i ubrzo je otišao u rudnik, u jamu Raspotočje, odakle se više nije vratio.
Dok mi je sestra Stjepanka pripovijedala o njegovu posljednjem telefonskom pozivu, vraćalo mi se u sjećanje ono školsko dvorište i dječak kojega sam ondje poznavao. Od našega djetinjstva prošle su tolike godine, a jedan telefonski poziv koji se dogodio daleko od toga dvorišta sada mi je otkrio dio njegova života o kojemu dotad nisam ništa znao.
A upravo me onaj njegov posljednji telefonski poziv podsjeća koliko često odgađamo susrete, razgovore i dobra djela, uvjereni da ćemo za njih uvijek imati vremena. I dok o tome razmišljam, ponovno čujem Isusove riječi iz trećega Otajstva svjetla:
„Obratite se i vjerujte Evanđelju!“
Obraćenje ne mora uvijek značiti neku veliku, svima vidljivu promjenu. Ponekad je dovoljno prestati odgađati dobro koje možemo učiniti danas, posjetiti nekoga tko nas čeka, pomiriti se s čovjekom od kojega smo se udaljili ili pronaći vremena za onoga tko je ostao sam. Jer nitko od nas ne zna koliko mu je dana darovano.
A Srcan je, poput svih nas, imao svoje planove i svoje mjesto pod suncem. I upravo me ta slika sunca dovodi do četvrtoga Otajstva svjetla, do Isusova Preobraženja na gori.
Isus je poveo Petra, Jakova i Ivana na visoku goru, gdje je njegovo lice zasjalo poput sunca, a haljine postale bijele kao svjetlost. Petar je poželio ostati ondje i rekao: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti.“
Ali učenici nisu mogli ostati na gori. Morali su se vratiti u svakodnevicu, a uskoro će Isusa gledati i na Kalvariji, gdje njegovo lice neće sjati poput sunca, nego će biti izranjeno mukom. Ipak, na gori Preobraženja i na Kalvariji bit će to isti Isus, koji je prošao kroz muku i smrt – i uskrsnuo.
I zato, dok se noćas sjećam Srcana Peše i njegovih rudarskih kolega, ne želim govoriti kao čovjek koji ima odgovor na svako pitanje koje pred nas postavlja smrt. Ali vjerujem u Krista uskrsloga i u Njegovo obećanje da tama nema posljednju riječ nad našim ljudskim životom.
U toj vjeri molim se za Srcana, za svih 39 poginulih rudara Raspotočja, za desetoricu iz Lassinga i za sve ljude koji su otišli na posao, a nikada se nisu vratili svojim obiteljima.
A kada jednoga dana stanem pred Srcanov grob na Bogduši i zapalim svijeću, ponovno ću se sjetiti školskoga dvorišta i dječaka iz Bara, kojega sam ondje poznavao.
Amidža je radio za kruh svoje obitelji, za onaj naš rudarski kruh za koji se govorilo da ima sedam kora. A upravo nas kruh sada dovodi do petoga, posljednjeg Otajstva svjetla, do one večeri kada je Isus uzeo kruh, zahvalio, razlomio ga i dao učenicima govoreći: