Visoko – grad koji nikada nismo napustili

Kad sam dobio izvješće o nedavnom susretu visočkih đaka u Münchenu povodom 30 godina djelovanja podružnice Udruge đaka i prijatelja FKG-a Visoko za njemačko govorno područje, sjeo sam i u miru sve pročitao.

Neki od naših školskih kolega iz Franjevačke klasične gimnazije više nisu među živima. Dok smo bili dječaci smrt nam se činila nečim što se događa uglavnom starijim ljudima. Starost nam je bila toliko daleka da se njome nismo osobito zamarali. Imali smo pred sobom cijeli život, svoje planove i snove, barem smo tako mislili.

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom / Foto: FKG / Facebook

U svibnju 1982., kad sam privodio srednjoškolsko obrazovanje kraju, imao sam pred sobom sasvim drugačije brige – trebalo je položiti maturu i odlučiti kamo dalje. Iza mene su bile četiri godine života u jednoj velikoj franjevačkoj kući u kojoj smo zajedno učili, objedovali, spavali i molili se. Ondje sam bio franjevački sjemeništarac, ali sam istodobno bio i mladić koji je volio rock–glazbu. Svaka prilika da među školskim obvezama pronađemo malo vremena za glazbu bila nam je dragocjena.

Visoko je mjesto iz kojega smo ponijeli mnogo više nego što smo tada mogli razumjeti.

Profesori i sjemeništarci u Visokom 1981. / Foto: p. Anto Bobaš

Svatko je krenuo svojim putem. Netko je ostao u Bosni, netko otišao u Hrvatsku, a mnoge je život odveo daleko od mjesta u kojem su odrasli.

Kad pomislim na Visoko, ne vidim samo učionice i hodnike. Sjećam se ljudi koji su nas ondje dočekivali, poučavali i pratili kroz naše dječačke godine. Sjećam se i koliko smo ih puta slušali samo zato što smo morali, uvjereni da oni baš ništa ne razumiju o našim mladenačkim željama. Danas bi neke od tih ljudi rado opet poslušao.

Svojim su nas radom pripremali za nešto veće od školskih ispita – pripremali su nas za život.

A upravo o tom životu Isus govori u blaženstvima.

Evanđelist Matej pripovijeda kako je Isus poučavao učenike na gori. Pred njime su bili ljudi sa svojim svakodnevnim brigama i nadanjima. Dobro su poznavali siromaštvo, nepravdu i bol rastanka s najbližima. Upravo njima Isus govori:

Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!

Naš Učitelj ne govori da je žalost nešto lijepo, On dobro zna što znači ljudska bol. I sam je zaplakao pred Lazarovim grobom. Isus ne zaobilazi čovjekove suze, ali ne dopušta da one budu posljednja riječ njegova života. Kada ožalošćenima obećava utjehu, govori im o Bogu koji ne zaboravlja čovjeka i životu koji ne završava onda kada mi više ne možemo čuti nečiji glas. A koliko je samo takvih glasova ostalo u našim sjećanjima.

Sramota je biti u zavičaju stranac!

Narcis – band u Visokom – 1981 / Foto: p. Anto Bobaš

Ja imam svoje Brajkoviće, svoju Lašvansku dolinu, kuću u kojoj sam odrastao, ali imam i Visoko u koje sam došao kao dječak, a iz kojeg sam četiri godine poslije otišao s iskustvima koja su me pratila mnogo dulje nego što je trajalo moje školovanje ondje.

U franjevačkoj se gimnaziji čovjek ne uči samo latinskim deklinacijama i grčkim glagolima, ondje se uči i kako živjeti s ljudima.

Na kraju prenosim poruku školskog kolege Predraga Mijića:

U nebu ti naši profesori, počevši od fra Celestina, daju samo petice.

Uz osmijeh na račun nekadašnjih školskih ocjena prisjećam se pokojnih profesora i kolega te nade ponovnoga susreta u Kristu.

Na Dušni dan p. Anto Bobaš u emisiji „Oni rokaju za Gospodina“ prisjeća se pokojnih profesora, odgojitelja i kolega uz Kristovo blaženstvo „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“