1. Dominikanac, franjevac i benediktinac ulaze u bar.

Benediktinac odlazi u stražnju sobu gdje promatra slavu svog rada – bačvu u kojoj se nalaze žitarice i hmelj koje je uzgojio, vodu koju je destilirao, kvasac koji je pravodobno dodao – pivo koje kuha.

Franjevac mu se odmah pridružuje. Pušta tekućinu da padne u bačvu znajući dobro da će ona jednako brzo prijeći iz njegove ruke u drugu, baš kao i sva materijalna bogatstva koja mu se nađu na putu. Stavi posudu na tanjur za posluživanje i odjuri do stola koji ju je naručio.

Dominikanac sjedi za tim stolom, a večernje sunce obasjava narančaste i ljubičaste sunčeve zrake koje prolaze kroz otvoreni prozor. Uzima vrč, otvara čep i pije. Dok mu pivo prolazi kroz usne, on se vraća stopama pića – natrag do svoje braće franjevaca i benediktinaca, natrag do majstora koji je oblikovao njegov kolač, natrag do Majke Zemlje koja je oblikovala sastojke – natrag do Boga koji je sve to stvorio.

Kontemplativni vodič kroz molitvu

Ta dva čina, onaj kontemplacije i onaj roditeljstva, često su u suprotnosti jedan s drugim poput vode na vatri. S jedne strane, roditeljstvo ne zahtijeva samo stalni tok aktivnosti, od kojih je većina suvišna i oduzima puno vremena. Roditelji su dužni rano ustajati kako bi rano probudili svoju djecu. Pripremamo im obroke, pospremamo za njima, podsjećamo i podsjećamo, i opet ih podsjećamo kako da se sami pravilno brinu za svoje potrebe. (Jedi, čisti, igraj se, čisti, uči, čisti, čisti, čisti, kupaj se, čisti, spavaj, ponavljaj). Osim djela, misli o našoj djeci i našim supružnicima su ono čime prevladava naš um. Je li sin završio svoju zadaću koja je trebala sutra? Je li se kći spakirala za sutrašnji trening? Činim li dovoljno da ih naučim njihovoj katoličkoj vjeri? Jesam li nekoga zanemario? A jesam li ja zaboravila ugasiti pećnicu?

Sa svime što je na “tanjuru” roditelja, kako oni uopće mogu ući u tihu utjehu istinske kontemplacije, čina koji je neophodan za svetost?

Neću učiniti ono što bi mnogi i predložiti načine za koje već znate da ne funkcioniraju, poput “Odvoji vrijeme” (kada ga nemaš) ili “Čitaj Bibliju” (da, točno, pa moje dijete može istrgnuti njegove stranice iz mojih ruku i napraviti “kupus” s Evanđeljem po Luki?). Naprotiv, evo nekih stvarnih stvari koje možete (i trebate) učiniti kako biste oživjeli kontemplativnost u sebi kada zahtjevi poziva “mame” ili “tate” uzmu danak.

Prigrlite kaos

Ovo je pravilo broj 1 za svakog roditelja ne samo da struže po površini kontemplativnog života, već i, znate, da ostane zdrav. Roditelji svakodnevno donose tisuće odluka koje rezultiraju tisućama mikročinova služenja. Kao rezultat toga, poslovi se obavljaju, doživljava se zabava, ali i posuđe ostaje neoprano, rublje se danima ostavlja u sušilici. Opreznost i odgoda naših dana nalik na Martu, dana u kojima se neprestano radi, obično nas iscrpljuju. Bez obzira na to vozimo li djecu u školu i iz škole, u izvannastavne aktivnosti i iz nje, u Crkvu i iz nje, naši umovi su nerijetko u automatskom roditeljskom načinu rada. To je kaos.

Foto: Pixabay

Roditelji svakodnevno donose tisuće odluka koje rezultiraju tisućama malih djela služenja.

Pa ipak, postoji kratko oko u oluji koja prolazi iznad nas. Stop svjetlo na cesti. Red u trgovini. Beba drijema. Vrisak buđenja u 3 ujutro koji završava punim trbuščićem mlijeka i maženom bebom.

Ovi kratki, mali trenuci glavni su resursi za razmišljanje – nježni podsjetnici da su vožnja naprijed, ali i unatrag najčešće korišteni stupnjevi prijenosa na vašem roditeljskom stroju, neutralni položaj i parkiranje također su opcije na prometnoj cesti života.

Idite u kupaonicu (bez telefona)

Tisućljećima je ljudski um bio uvjetovan da funkcionira s nižim kapacitetom tijekom vremena odmora i dosade. Roditelji, naravno, imaju minimalne mogućnosti za odmor i dosadu. Dakle, naš mozak je uvijek aktiviran.

Dakle, idemo u kupaonicu. Ponekad čak i nemamo želju otići, samo trebamo pobjeći na minutu. Disati. Da umijemo lice. Za resetiranje.

Nije tajna da su roditelji anksiozni, a neki se, nažalost, bore i s depresijom. Zbog toga me začuđuje da roditelji sa sobom u kupaonicu nose uređaj koji je povezan s povećanom razinom tjeskobe i depresije kako bi pobjegli od tjeskobe i depresije. Ovo vrijedi za bilo koju prostoriju u kući, bilo koju pregradu u uredu, bilo koju klupu u Crkvi. Zasloni su anti-kontemplativni i to moramo prepoznati prije ili kasnije ili riskiramo da izgubimo sposobnost da se potpuno stavimo u Božju prisutnost.

pexels-terje-sollie

Izgradite filmsku vrpcu svoje smrti

Jedna od mojih omiljenih životnih filozofija kao roditelja je memento mori. Prema tradiciji, kada bi se rimski vojskovođa vratio u grad nakon pobjedničkog trijumfa u bitci, građani bi mu pljeskali. Tijekom parade ulicama, sluga bi imao zadatak šapnuti generalu na uho “Respice post te! Hominem te esse memento! Memento mori!” Pogledaj iza sebe. Sjeti se da si čovjek. Zapamti da ćeš umrijeti!”

Memento mori. Jednog dana ćeš umrijeti, dragi roditelju.

A kada dođe naše vrijeme, kaže se da nam životi bljesne pred očima, filmska vrpca naših najsretnijih sjećanja koja nas vodi u vječni život. Koje će vam se scene odigrati u tom biografskom filmu? Nadam se onima u kojima glume vaš supružnik i djeca.

Mobiteli i zasloni su anti-kontemplativni i to moramo prepoznati prije ili kasnije ili riskiramo da izgubimo sposobnost da se potpuno stavimo u Božju prisutnost.

Iskoristite svoj poziv tako da istinski živite kao jedno u ljubavi s onima koje vas je Bog pozvao ljubiti unutar vaše domaće Crkve. Prošećite, čak i ako je hladno. Idi na taj odmor ako si ga možete priuštiti. Budite prisutni na toj košarkaškoj utakmici. Gledajte u oči svoje malo dijete dok s njim slikate prstima, razmažite mu malo glazure duginih boja na obraze dok pečete kolače.

Živite da biste voljeli, i voljet ćete živjeti.

Pobijedi utrku

Razumijevanje da je Bog usred kaosa i mira definicija je kontemplativnog roditeljstva. Na kraju, naš cilj je pridružiti se svetom Pavlu u riječima: “Sačuvao sam vjeru. Završio sam trku” (2 Tim 4,7). Roditeljstvo je iscrpljujuće, maraton za koji je potreban veći dio života. Pun je zaustavljanja u boksovima, kašnjenja, lijepog vremena i oluja. Skrivaju ga kolica, prljave pelene, oguljena koljena i suze. Ali, razvija se u postojanu snagu, rame koje će vas nositi, brzu pobjedu i na kraju, štafetnu palicu koja se prenosi na sljedeću generaciju. Ta palica je vaša vjera, ona koju usađujete u svoju djecu svakim činom svoje volje, svakom riječju ohrabrenja, svakom molitvom koja vodi do ispunjenja ne samo njihovih duša, već i vaših.

Foto: Pixabay

Dan kada ste postali roditelj bio je dan kada vam se život okrenuo naglavačke, jer više se nije radilo o vama. Radilo se o vašem djetetu. Svaka odluka koju ste prethodno donijeli bila je za vaše dobro, a sada, nakon začeća ove nove mase od vašeg mesa i vaše krvi, svaka odluka koju donesete je za dobrobit ovog voljenog djeteta koje vam je Bog dao.

Vaša nagrada za prihvaćanje tog poziva i njegovo provođenje s herojskim, svetačkim žarom je taj dominikanski stain na sumraku, ta bujica sjećanja s vašom obitelji koja vas opija, ispunjava vas neobuzdanom radošću.

A tu je i onaj drugi koji sjedi nasuprot vama za stolom – Isus, koji otpije gutljaj i kaže: “Hvala. Jer bijah gladan i dadoste mi jesti. Bio sam žedan, i napojili ste me (*kima glavom na vlastito tijelo*). Što god učiniste najmanjem od ove moje braće i sestara, meni učiniste” (Mt 25,40).

Jer nitko nema veće ljubavi od ove, da život svoj položi za svoje prijatelje.