Budi dio naše mreže

Na dvanaestu nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Roberta Farkaša, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnika župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u Slavonskom Brodu. Vlč. Robert Farkaš, između ostalog, poručuje: "Dar vjere imamo ne samo da bismo prosperirali u osobnom životu, nego i da bismo drugima svjedočili. Vjera, znači, ima svoju osobnu i zajedničarsku dimenziju. Biti vjernik znači biti suodgovoran i za sudbinu svojih bližnjih."

/ mp

Koja je uloga vjere? Često ćemo čuti iz usta vjernika da im vjera pruža oslonac u životu, utjehu u tuzi, nadu u nevoljama, smirenje u nemirima, radost u vršenju dobrih djela i utjehu pri oproštaju s voljenim osobama. O tome nekako govori i današnja Božja riječ. Prorok Jeremija je progonjen, neprihvaćen, osjeća svu silinu ljudske zloće, i to čak i od onih koji su mu bili prijatelji. Strašno iskustvo! Ništa valjda ne boli toliko kao izdaja bliskih osoba! No, prorok pun povjerenja u Boga, a to je vjera, nalazi utjehu i ohrabrenje. Izdržao je sve jer je duboko vjerovao da je Bog „snažan junak“ pred kojim će propasti svi koji zlo snuju i čine.

Sv. Pavao nam u svom pismu Rimljanima skreće pažnju na smrt kao posljedicu grijeha, Da, doista, smrt je nešto u čemu najviše spoznajemo svu svoju slabost i nemoć. I tu nam je itekako potrebna snaga vjere u Boga. Vjerom čovjek nadilazi i samu smrt, vjera u vjerniku budi nadu da smrću nije gotova čovjekova životna priča, nego da tek doseže svoj vrhunac, svoju krunu u radosti Očeva nebeskog doma. Vjerom vidimo i ono što tjelesne oči ne vide; vjera je, kako reče sv. Pavao, već „neko imanje“ onoga što još ne posjedujemo i osjetilima ne spoznajemo, a to je uskrsnuće na novi život. Vjerom smo, ustvari, već uskrsnuli, već smo dionici nebeskog blaženstva.

Mučeništvo prati kršćane otkad postoje!

Ni Isus nije zaboravio napomenuti svojim učenicima, i nama, da će progoni biti sastavni dio života mnogih kršćana, da će mnogi biti i ubijeni radi svoje vjere. Ta Isusova riječ ostvaruje se i danas u mnogim dijelovima svijeta. Ne tako davno svjedočili smo silnim krvoprolićima i ubojstvima nevinih kršćana koje su počinili fanatični islamisti na Bliskom istoku i Africi te fanatični hinduisti u Aziji. Ubijeni su ne zato jer su bili kriminalci, nego jer su odlučili ostati vjerni Kristu. Mučeništvo prati kršćane otkad postoje! „Mene su progonili, i vas će progoniti“, rekao nam je Gospodin. U svim tim strašnim mukama i zvjerskom nasilju (sjetimo se onih mladih mučenika, koptskih kršćana!), kršćani su jedinu snagu pronalazili u vjeri u besmrtnost onih koji ostanu vjerni do kraja. „Postojanošću ćete se svojom spasiti!“ No, sve ovo maloprije nabrojano prvenstveno govori o vjeri koja pomaže pojedincu, o „korisnosti“ vjere za njegov osobni život. No, što je s odnosom toga pojedinca vjernika prema drugima? Ima li i tu vjera kakvu ulogu? O, da! To se zove svjedočenje! Na pamet nam u ovom trenutku dolaze Isusove riječi upućene apostolima: „Bit ćete mi svjedoci“, „Vi ste tomu svjedoci.“

Apostoli, birajući čovjeka koji će naslijediti mjesto Jude Iškariotskoga, izabiru čovjeka koji je bio s njima sve vrijeme dok je među njima boravio Gospodin i koji „treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća“. Nisu nikada smetnuli s uma da njihova uloga nije samo „spasiti dušu svoju“, nego svjedočiti ono što su doživjeli, prenijeti Radosnu vijest mnogim srcima. Kršćanstvo nije „sebična“ vjera koja služi pojedincu za njegovo osobno usavršavanje i spasenje, kršćanstvo nije, poput nekih istočnjačkih religija, put samospasenja, samoizlječenja, nije poziv na povlačenje od svijeta i bijeg u neku iluziju pomoću raznih tehnika meditacije, isposništva do iznemoglosti, odbacivanja svega materijalnog kao prokletog i uvlačenja u neki čudni duhovni svijet, kako to čine istočnjački gurui. Čovjek je stvoren kao biće koje se ostvaruje kroz zajedništvo i odnose s drugima.

Čovjek nije otok, dovoljan sam sebi. Sve što nam je dano, pa i na onoj duhovnoj razini kao blago vjere, dužni smo podijeliti s drugima. Svjedočenje svoje vjere sastavni je dio kršćanskog poslanja. I to nikako nije zadatak samo zaređenih ili zavjetovanih osoba! Zato Isus ne zaboravlja, nakon svega, jasno naglasiti: „Tko se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima.“ Očito je da svjedočiti svoju pripadnost Kristu pred ljudima nije nimalo nevažna stvar! I po njoj ćemo biti suđeni i prosuđeni, ne samo po dobrim djelima ljubavi. Uostalom, zar ljubav prema bližnjemu nije i navijestiti mu spasenje, ostvareno i ponuđeno po Kristu? Zar ne bi bio silan propust imati vjeru, a dopustiti da bližnji pokraj tebe duhovno propada ili živi u nepoznavanju istine?

Biti vjernik znači biti suodgovoran i za sudbinu svojih bližnjih.

Dakle, dar vjere imamo ne samo da bismo prosperirali u osobnom životu, nego i da bismo drugima svjedočili. Vjera, znači, ima svoju osobnu i zajedničarsku dimenziju. Biti vjernik znači biti suodgovoran i za sudbinu svojih bližnjih. Zato kršćanin ne smije šutjeti! Ne smije sebično svoju vjeru držati samo za sebe! Kršćanin je izabran, posvećen i poslan za svjedoka! Nažalost, za razliku od mnogih drugih kršćana, mi katolici smo navikli da je to „posao“ svećenika, redovnika i redovnica, eventualno vjeroučitelja. „Obični“ vjernik kao da je izuzet od te obveze. A nije! Govoreći o svjedočenju, o priznavanju Njega pred ljudima u kontekstu progona, Isus nam želi napomenuti da je i svjedočenje oblik mučeništva jer će često nailaziti na protivljenja, ismijavanja pa i grubi otpor.

Kršćanin koji šuti, koji se stidi, kršćanin kukavica ne može biti Isusov učenik.

Svjedočenje je silna milosna prilika da nekome otvorimo oči za Božju istinu, ali istovremeno i križ. Kršćanin koji šuti, koji se stidi, kršćanin kukavica ne može biti Isusov učenik. Mučenici su nam u tome trajno nadahnuće! Ginuli su za Krista, ali su bili sjeme novih kršćana. Oni su svojom hrabrošću i postojanošću oduševljavali mnoge. Mi smo danas prilično šutljivi kršćani, veoma bojažljivi.

Još uvijek, nažalost, vjerujemo da je vjera privatna stvar, koja se tiče samo nas i našeg osobnog života. Još uvijek je premalo onih koji će se u društvu, na radnom mjestu, pa čak i u vlastitoj obitelji postaviti proročki i apostolski, a to znači bez bojazni istaknuti svoja kršćanska uvjerenja, svoje stavove, suprotstaviti se nekršćanskim postupcima, distancirati se od onoga što Bog ne odobrava ili izričito zabranjuje. Još uvijek je premalo onih koji će se javno i jasno usprotiviti pobačaju, kršenju nedjelje, lopovluku i mnogim drugim zlima. Lakše je šutjeti! Time štitim sebe, svoj položaj, svoj ugled pred drugima.

Zato nas danas Božja riječ izričito pita: Doživljavamo li svoju vjernost Isusu Kristu važnijom od mišljenja ljudi, tuđih podsmijeha i zlobnih komentara, pa čak i vlastitog ponosa? Jesmo li svjesni da je naša spremnost svjedočiti za Isusa jedan od temelja naše vjere? „Kome je puno dano, više će se od njega tražiti.“ A nama je kroz vjeru puno dano! 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja