O životnim razočaranjima koje proživljavamo, ali i o onima za koje smo mi sami krivci promišlja o. Arkadiusz Krasicki, CSSp, donedavni studentski kapelan u Osijeku koji sada predaje biblijske predmete na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru.

Kako tražiti pomoć od Isusa nakon životnog razočaranja? Svaki biblijski detalj otkriva našu životnu istinu. Da, nadahnuta riječ govori prije svega o spasenju koje Bog nudi čovjeku. Međutim, među stihovima skriva se istinita priča o tebi.

Učenici su napustili Jeruzalem – onog istog dana – prvog dana u tjednu… shvaćate li to? Isus je uskrsnuo. Grob je prazan. Jeruzalem bruji o tome, a oni odlaze iz Jeruzalema. Ovo je najveća katastrofa! Isus ih je pripremao za to: grijeh uništen, đavao svladan, pakao nadvladan. Oni to sve ostavljaju, napuštaju svoju misiju i odlaze. Čekali su taj dan, a sada nestaju, možda čak i potajno. Ovo je strašno za čuti! To je isto kao što je rekao jedan čovjek svećeniku: „Na dan mog vjenčanja, dok smo bili u svatovima, u oko mi je upala kuma moje žene. Nisam mislio na svoju ženu, nego na kumu! Dobro da me je Bog opomenuo jer ne znam što bi se dogodilo.“ Njegova životna misija već prvog dana – onog dana – počela se polako raspadati. Tu je počelo njegovo životno razočaranje. Isusovi učenici, onog prvog dana u tjednu, na dan Isusova uskrsnuća razočarali se u Isusa, u Crkvu i u same sebe.

Dok je pogled uprt u zemlju ne možemo se spasiti od razočaranja.

Kamo odlaze u svojem životnom razočarenju? Dvojica Isusovih učenika putovala su u selo Emaus udaljeno oko 11 kilometara od Jeruzalema. Emaus ništa ne znači, to je bilo malo selo. Do sada Evanđelje uopće ne spominje to mjesto. Nemojte krivo shvatiti! Ali Bobice Donje Drage nisu Pariz. Oni izlaze iz Božjeg grada. Odlaze iz grada kojeg je Bog izabrao za duhovno prijestolje svoje objave. Odlaze iz Grada mira. Bježe iz grada gdje se dogodilo najveće čudo u povijesti čovječanstva i idu u neku nepoznatu selendru. Najveća je tragedija kada čovjek mijenja Sveti Grad za neznačajnu selendru! Naravno, ta usporedba nema nikakve veze s gradom i selom! Ja osobno volim selo! Kada nekome umre dijete i prestaje vjerovati u Boga, to je donekle razlog osobnog bunta protiv Boga. Ali kada ljudi izabiru umjesto nedjeljne svete mise polazak u svoj vrt ili vikendicu, ili što god, to je najveća tragedija. Zauzimaju se za beznačajne stvari dok se dijeli sveta pričest i čita se Božja riječ. Taj problem se događa i nama. I mi znamo tijekom mise otići u Emaus, iz grada u selendru – izgubimo se u našim mislima. Ponekad su to i grješne misli. Tijelom smo tu, ali naš duh nije na misi.

Dvojica učenika su raspravljali. Na grčkom jeziku piše da su se oni svađali mašući rukama. I tako su jedan drugome postali temelj sumnje koja je sve dublje ispunjavala njihovo životno razočaranje. Jedan od njih je bio Kleofa. Čini se da je to muž Marijine sestre, Isusove majke, koja je stajala pod Isusovim križem (Iv 19,25). Prema tome on je mogao biti Isusov ujak. Često je tako da kad odlazimo od Boga ima nas dva ili dvoje. Dečko i djevojka koji odlaze iz Svetoga Grada zbog grijeha bluda. Brakovi koji se raspadaju jer muž na poslu je dobio novu kolegicu, a ona ga je zapitala za njegov hobi – jadnik pomišlja: „Moja žena nikada me nije pitala za to, a ova hoće da joj pričam o svom hobiju. Moram si nabaviti novi parfem.“ Dolazi kući i viče na ženu ili djecu, sve mu smeta. Koliko puta susretnu se dvije žene i jedna drugoj kaže kako bi trebao izgledati suživot s mužem ili vjerski život. To je početak kraja. Pazimo na naše prijatelje i gledajmo kakvi smo jer možda ja sam taj koji manipulira drugima i povećava njihovo i svoje životno razočaranje.

Oni su raspravljali o svemu što se dogodilo. Našu životnu razočaranost možemo zatvoriti u dubokoumne teme. Možemo biti poznavatelji i crkvenog nauka i do nosa biti zaronjeni u teologiju, ali i na takav način možemo odlaziti od najvažnijeg, od Jeruzalema, odnosno od uskrsnuća. Najgore je tada kada je naš pogled uprt u zemlju. Upravo taj izraz koristi evanđelist. Dvojica razočaranih učenika imala su pogled uprt u zemlju zbog razočaranja ili bolje rečeno bili su razočarani jer su mislili isključivo na zemaljsko.

Njihovim očima bilo je uskraćeno vidjeti Isusa. Isusov ujak – razočaran nije prepoznao nećaka. On je o njemu razmišljao kao o čovjeku, velikom proroku koji čini čudesa i može pretvoriti vodu u vino, ali ne kako o Mesiji, Bogu. Tako je i s nama. Kada imamo problem, dolazimo kod svećenika tražiti pomoć, ali nikako ni ne spominjemo Isusa, Crkvu, Božju intervenciju. Ti ljudi imaju pogled uprt u zemlju, u svoje životno razočaranje. Mnogi koji dolaze svake nedjelje na misu imaju pogled uprt u zemlju, u svoje probleme. Oni ne traže Isusa. Jedna četrdesetogodišnjakinja počela je plakati kada joj je svećenik rekao da se pripremi za život bez muža. Muškarci također imaju pogled uprt u zemlju jer se boje odbačenosti i žele da drugi o njima dobro govore. Oni ne misle na Isusa, da budu Božji, nego da se sviđaju drugima. Pravi muškarac ne obazire se na to što drugi o njemu govore, nego na to kako ga Bog gleda. Ne bojte se i tada kada niste u pravu! To su ta svakodnevna razočaranja, koja prelaze u životno razočaranje, samo zato što ti ljudi ne traže Isusa.

U to im se priključi Isus. Ne znam kada im se Isus priključio, ali dobro da se pojavio. Došao je u najbolje vrijeme. Tko zna, možda bi se ta dvojica razočaranih učenika potukla putem. Isus zna kada treba doći. On prepoznaje najveću dubinu ljudskoga razočaranja i daje pravi lijek.
Teško je Isusa prepoznati dok putuje s nama. Svi su imali s tim problem. Marija Magdalena je mislila da je vrtlar. On je isti, ali kao da je drugačiji. Njega se prepoznaje ljubavlju, a ne intelektom. Isusa se prepoznaje vjerom. Isus nije vikao na učenike zato što ne znaju Bibliju ili jer su razočarani, nego zato što ne vjeruju da je Isus Bog. Samo on može preokrenuti svako razočaranje u radost.

Zato je sveti Ivan odmah prepoznao Isusa: „Gospodin je!“ On je volio Isusa i ostao mu je vjeran, iako se činilo da je pod križem jako razočaran. Naša životna razočaranja često nas umaraju. Osobito kada je u pitanju grijeh. Mnogi se tada pitaju: „Hoće li me Bog odbaciti jer dogodio mi se još veći grijeh nego prije?“

Ljudska oholost vrlo je često razlog razočaranja.

Učenici su išli u krivom smjeru! Oni odlaze iz Jeruzalema, ali Isus ide s njima! To je nada ponuđena svima nama. Doslovce to znači da kada se vraćaš u grijeh, Isus ide za tobom. Kako bi te što prije vratio u grad mira i slobode gdje je on uskrsnuo i gdje je pobijedio smrt i grijeh. Dvojica malih i nepoznatih učenika postala su velika. Bili su tužni. Tuga nam pokazuje da je u nama grijeh. Ona je poput nekog uređaja koji može otkriti u tebi unutarnje stanje. To je činjenica odlaska čovjeka od Boga. Bog je pitao Adama nakon grijeha: „Adame gdje si?“; pitao je Kaina: „Zašto si tužan? Da si dobro živio, tvoje lice bilo bi radosno.“ Isus pita o razlog njihove tuge. Pitajte se zašto ste tužni? Izbjegavajte odgovore: „a … žena je kriva, muž je kriv, posao…“ Odgovor potraži u sebi! Kain nije pitao za razlog svoje tuge i zato je ubio brata. A imao je priliku zaustaviti se.

Isus nas želi zaustaviti pitanjem zbog čega smo danas tužni. Apostoli su htjeli Isusa Kralja, ali bez križa, bez muke i bez trpljenja. Oni su željeli samo čudesa. Sjetimo se još onoga mladića koji je došao Isusu i pitao ga za život vječni. Ali na Isusov zahtjev da proda sve što posjeduje, otišao je tužan. Kako me boli da kršćani i danas dolaze na molitvene susrete radi emocija, radi čudesa. Ako toga nema, oni nestaju. Tužni su. Razočarani. Boje se istine o sebi. Neki kažu za sebe da su povučeni ili nisu smioni – no treba nazvati stvari po imenu. Biblija nigdje ne koristi riječ povučen, nego kukavica. Pogledajte sami što o njima govori Otk 21,8. Zapravo ta dvojica bili su obične kukavice dok Isus nije zakoračio na njihov put.

Možda razlog našoj tuzi su također „religijske izmišljotine“. Kažu da najviše žena ide u crkvu. Stotine i stotine djevojaka idu na svetu misu, ali ženski samostani su prazni. Zašto? Jer djevojke žele život bez križa. Ono što nas vodi u svetost je također unutarnja stega. Mnogi mladi to ne žele. Često i takvo stanje je zapravo razlogom tuge. Naša tuga je dokazom da idemo u Emaus. Vratimo se odande.

Isus ih je zaustavio. I tu izlazi ljudska oholost koja je vrlo često razlogom životnog razočaranja. „Ti si valjda jedini koji ne zna što se dogodilo u Jeruzalemu.“ Pogledajte, oni znaju što se dogodilo s Isusom u Jeruzalemu, ali zaslijepila ih je oholost koja izaziva njihovo razočaranje. Koliko puta sam čuo da je Crkva debilna u tome što ne dozvoljava uživati ljudima. Svi se drugi slažu, i novinari, i političari, i nobelovci da je in vitro super stvar, samo se Crkva ne slaže. Svi dopuštaju okolo da on i ona žive zajedno prije vjenčanja, jer „kako ćeš uzeti mačku u vreći“, samo Crkva govori da je to grijeh. Iako svi znaju što je istina, njihova ih oholost ubija i navlači životno razočaranje.

Isus želi da mu učenici kažu o čemu razgovaraju. Mnogi misle da su njihova razmišljanja najbolja, ali kada ih kažu javno ili se negdje snime, ne stoje više iza svojih riječi. To traži Isus od svojih učenika: „Recite mi o čemu raspravljate?“ Njima nije žao Isusa, nego njihov najveći problem je njihovo razočaranje u Isusa. Nisu htjeli Isusovo uskrsnuće o kojem su govorile žene. Bojali su se trpljenja i križa. Pobjegli od takvog uskrsnuća. Nisu željeli novo.
Isus im objašnjava sva Pisma – svaki detalj u Starom zavjetu govori o Isusu i njegovu uskrsnuću. Sada su se ispunila Pisma. Isus je ispunio Pisma po svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Izbjegavajmo selektivnu duhovnost. Odabirem si svećenika koji ne govori o temama koje ne volim. Čitam knjige, i katoličke, i protestantske, tako i pjesme slušam, i uzimam samo ono što meni odgovora – to je selektivna duhovnost. Isus je potpun!

Isus se pravi da ide dalje. On to čini namjerno da vidi tvoje zabrinuto lice koje traži i pita: „Gdje si Isuse?“ Sjećate li se kako ste se sakrivali pred svojom djecom, barem na par sekundi, da vidite njihove reakcije? To upravo radi Isus. Pravi se da ga ne zanimaš niti ga zanimaju tvoja životna razočaranja. No on ustvari želi da mu kažeš: „Ostani sa mnom. Budi sa mnom!“ Isus voli kada ga prisiljavaš.

Prepoznali su Isusa u lomljenju kruha. Ovo je odgovor na sva naša životna razočaranja koja smo do sada otkrivali. Isusa možeš prepoznati u lomljenju kruha jedino po velikoj ljubavi. Sveto Pismo je knjiga ljubavi koja se čita u svakoj svetoj misi. Tu se lomi i kruh. Bez ljubavi prema Božjoj riječi i Kristovom tijelu, nećemo moći prepoznati Isusa. Svijet nam pokazuje da je ljubav nešto drugo. Međutim, ljubav ima samo jedno ime, to jest Ime nad svakim imenom. Po toj Ljubavi silazi Duh Sveti. Svaki puta stavi svoje životno razočaranja pred Isusa u Božjoj riječi i posvećenom kruhu. On se tu skriva podjednako. Želi da ga zaustaviš na svom putu do Emausa i da primiš njegovo tijelo i njegovu riječ. Tada će tvoje srce gorjeti. Životno razočaranje će se promijeniti u nepresušnu radost. Zato nam je darovan Duh Branitelj, da se što prije vratimo s krivog puta razočaranja i vratimo se u Grad mira – nebeski Jeruzalem. On je tu blizu tebe i mene. Isus ide s nama. On vraća „izgubljenu“ nadu nakon životnog razočaranja.