„Toma je onaj koji je pronašao Biser dragocjeni i svojim ga srcem prepoznao - sve je dao za taj Biser. Bio je to sam Gospodin, kojeg je Toma tražio kroz čitav svoj život i pronašao ga je. I mi ga možemo pronaći, ako iskreno to želimo“, poručio je brat Kristijan Zelić, jedan od petorice svećenika koji utorkom od 20 sati u emisiji „Tebe tražim“ Hrvatskog katoličkog radija promišljaju o čovjekovoj potrazi za Bogom.
Može li nam njegov primjer pomoći da slijedimo Krista danas. Mislim da može. Možda nam se na prvu čini dalekim. Veliki učenjak, pa što on ima s nama?
Kako da nama „običnim“ kršćanima on bude primjer?
Ali, ako bismo htjeli iščitati iz njegova života djelić njegove trajne novosti i suvremenosti, mogli bismo se već danas odlučiti, zajedno s njime kao zagovornikom, koračati u Crkvi i s Crkvom kao hodočasnici nade te se usmjeriti na put prema domovini, prema Isusu Kristu koji nam dolazi u susret.
Muškarac u molitvi / Foto: Depositphotos
Da, Toma je sebe jako dobro poznavao kao hodočasnika, onog koji je na putu. Daleko od svake napuhane učenosti. Njegov skroman pogled u Božje otajstvo bio je ispunjen nadom:
„Klanjam ti se smjerno tajni Bože naš.“
Kako je on tako gledao, možemo se pitati. Kada se suočio s prigovorima o vrsti znanja koju nam daje Božja objava; Božja objavljena riječ; on joj nije htio prvenstveno dati praktičnu svrhu, nije htio čovjeka svesti na praksu.
Jer, vjersko znanje, znanje koje stječemo u vjeri nije tu da bismo prije svega rasli u ćudorednom životu, da bismo postali dobri ljudi. Da, to znanje svakako jest i radi toga.
Klanjanje u solinskom amfitatru/Roko Kaštelan
Ali prije svega, Bog nam se objavio da bismo ga upoznali, a vrhunac i ispunjenje toga poznavanja jest u nebeskoj domovini, u ljubavlju ispunjenom motrenju Boga.
Bog se, dakle, objavio da svakoga od nas pozove na život prožet motrenjem, kontemplacijom.
Svaki, možda ponekad i mukotrpni uspon našeg vjerničkog, ćudorednog života, zapravo je uspon na visoku goru, u osamu, gdje možemo promatrati preobraženog Gospodina i biti i sami zahvaćeni tom preobrazbom.
Tko god ti bio, i ti si pozvan da se uspneš na visoku goru i da motriš preobraženo Lice našega Krista. Kako bi i sam bio preobražen na sliku samoga Boga.
Kao stari pustinjski oci, Toma je živio i naučavao istinu da prokušana praksa molitve i vježbanja u vrlinama čisti srce, a znamo da je blaženstvo čistih srcem gledanje, promatranje Boga.
Bog nam se objavio i time naznačio da nitko od nas, sve kada bi i mogao, neće naći svoj konačni životni smisao u bezglavom aktivizmu, u svakodnevnim djelima koja nas prije ili kasnije iscrpe i zatupe.
Sveti Toma Akvinski / Foto: anastpaul.com
Sav je taj trud i napor jalov i lišen ikakva smisla kad postane samo sebi svrha.
Niti će taj bezglavi rad postati puno Bogu miliji ako mu naknadno pridamo pobožan motiv ili svrhu.
Radije, naš se konačni životni smisao prvenstveno sastoji u motrenju Boga, u kontemplaciji njegova otajstva. Sve što činimo, valja nam činiti radi toga. Da budemo i mi čistoga srca kako bismo gledali Boga.
Upravo je to gledanje Boga u nebeskoj domovini Toma odlučio poistovjetiti sa blaženstvom, konačnom čovjekovom srećom.
Pitanje je konačne čovjekove sreće, naime, trajno pitanje koje muči naše suvremenike: u čemu mogu naći pravi mir? Što je ono što će konačno utihnuti moju najdublju čežnju?
Što će me posve ispuniti, takvog kakav jesam?
Nijedna od stvari na koje se u ovom životu toliko često i toliko lako navezujemo ne može čovjeka konačno usrećiti. Bog je savršeno dobro, koje jedino može utihnuti naše najdublje čežnje.
Vožnja automobilom/ Unsplash
Kad nam se jednom Bog tako očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest. Tek tada moći ćemo biti potpuno sretni, jer nećemo imati što drugo željeti.
„Nemirno je naše srce, dok se ne smiri u tebi, Gospodine“, rekao je sveti Augustin.
Pa, kad znamo što nas tek može ispuniti i usrećiti, koja je svrha našeg života na zemlji, valja nam i naš život usmjeriti pravim putem.
Naše usmjeravanje tim putem pak nije zbroj naših snaga i dobrih želja. Sami smo nemoćni, Bogu se u stanju kakvom jesmo ne možemo usmjeriti.
Zato je Toma, razlažući sumnju svog evanđeoskog imenjaka, apostola Tome, rekao:
„Tako dakle Krist, prema tome što je čovjek kaže ‘Ja sam Put’; prema tome što je Bog dodaje ‘i Istina i Život.’ Kroz to dvoje svršetak ovoga puta se prikladno označuju. Jer, svršetak tog puta je svrha ljudske želje, a čovjek dvije stvari osobito želi: spoznaju istine, ta mu je spoznaja vlastita; drugo, trajnost svojeg bitka, što je zajedničko svim stvarima.“
Toma vidi da je Krist Put koji nam daruje ostvarenje najdublje ljudske čežnje: Krist je Put dolaska do Istine, koja on jest, Krist je put dolaska do Života, koji on jest. Slijediti Krista je stoga životno usmjerenje svakog kršćanina.
No, Toma je izabrao upravo jedan od brojnih načina nasljedovanja Krista: kao redovnik, kao dominikanac.
Cijelu emisiju „Tebe tražim“ poslušajte u arhivi HKR-a.