Ben i ja oprezno smo stavili svoju desnu ruku — moju preko njegove — na veliko raspelo nakon što smo izrekli zavjete tijekom mise. Znala sam da će naše obećanje doista trajati cijeli život i srce mi je zatreperilo od radosti.

Sjećam se kako sam rekla svojoj mami nekoliko godina kasnije: “Želim da raj bude kao dan mog vjenčanja, okružena svim ljudima koje najviše volimo dok se zajedno smijemo i slavimo.” Možda to zvuči otrcano, ili naivno, ali za mene je to bilo istinito. Samo nisam shvaćala da će nas brak testirati na nedokučive načine, dijeli svoje svjedočanstvo Jeannie Ewing koja piše na portalu Catholic Exchange.

Ben i ja slavimo četrnaest godina braka 30. lipnja. Ima nešto što smo preživjeli, a mi – kao mladi, blaženi mladenci – nismo mogli razumjeti. Isto tako, primjećujemo starije parove koji su u braku nekoliko desetljeća, a u očima nose mudrost koju Ben i ja još ne znamo.

Nedavno smo razgovarali o nekim od načina na koje smo prevladali poteškoće u vlastitom braku. Ne znamo sve, naravno. Ali ono što smo naučili vrijedi podijeliti.

Izdržljivost tijekom sušnih razdoblja

Većina mladih parova očekuje svađe, čak i prave svađe, tijekom bračnog života, ali one uvijek uključuju način da se pomire i nastave dalje. Teško je predvidjeti kako je svaka od naših bioloških obitelji oblikovala naš svjetonazor i način na koji komuniciramo i odnosimo se jedni prema drugima.  Svi ti obrasci ponašanja izlaze na vidjelo u braku.

Ben i ja smo se s našom kćeri, Sarinom dijagnozom Apertova sindroma nosili vrlo, vrlo različito. Trebala sam razgovarati o svemu – o svojim mislima, osjećajima, o tome što ako se dogodi to i to… i to na otvoren način. To je bio moj način da podijelim ovo iskustvo s Benom, kao i da obradim složenost svega toga. Ben se, s druge strane, povukao unutra i zatvorio. Nije prepoznao svoju tugu, niti je razumio kako izraziti silne osjećaje koje je nosio u sebi.

S vremenom smo ušli u ono što nazivamo “sušnim razdobljem” našeg braka. Razgovarali smo svaki dan, ali naš razgovor se vrtio oko svakodnevnog života. Nismo duboko ulazili jer smo se oboje nosili s iscrpljenošću, izgaranjem i općom emocionalnom slabošću koja je tada za nas bila nova. Od tada smo prošli kroz više dolina, ali one su postale više poput blagih valovitih brežuljaka.

Jedina riječ koju je Bog stavio na naša srca je ova: izdržljivost. Što znači izdržati? Kao definicija, izdržljivost uključuje nositi se s teškim ili bolnim procesom bez popuštanja. Neki od sinonima su tolerancija i hrabrost.

Brak mora biti vezan za križ; ne postoji drugi način da par preživi nezamislive promjene koje im se događaju.

Ono što podnošenje poteškoća u braku čini tako bolnim je činjenica da dijelimo život s osobom koja nas u biti ne poznaje. Ova vrsta usamljenosti i emocionalne izolacije boli daleko gore nego kad smo prekinuli prijateljstvo ili kad nas kolege ignoriraju. Kako to izdržati? Nositi se sa svojim teškim emocijama i riskirajući neizbježnu ranjivost otvarajući se jedno drugome, polako, ali dosljedno.

Strpljenje u našim kušnjama

Uz izdržljivost, koja se primarno usredotočuje na to da ostanemo sa svojom boli, strpljenje je način na koji prolazimo kroz svoju patnju. U duhovnom smislu, strpljivost je slična dugotrpljivosti, našoj sposobnosti da podnesemo korake koje moramo poduzeti da bismo išli vlastitom Kalvarijom. Brak mora biti vezan za križ; ne postoji drugi način da par preživi nezamislive promjene koje im se događaju.

Molitva/Foto: Dario Zürchauer

I dugu, zamornu šetnju do mjesta gdje smo razapeti moramo uzeti zajedno. Kad postanemo prazni od sebe, počinjemo praviti mjesta za drugoga, koji je prije svega Bog, a zatim naš supružnik. A ovo pražnjenje, to orezivanje, užasno boli. Osjećaj je vrlo sličan smrti, i jest. Ali samo iz smrti može nastati novi život.

Disciplina za svakodnevni život

Prije nekoliko godina pročitala sam knjigu Majčino životno pravilo, na temelju preporuke prijatelja. Koncept stvaranja ritma u našem domu kroz dnevnu rutinu zaintrigirao je moje melankolične sklonosti prema redu i organizaciji. Međutim, kad su djeca mala ili kad imaju svoje specifične potrebe, život više teži kaosu nego mirnoći.

Uspostavljanje reda u ritmovima dana većini se mama čini nedostižnim, a iskreno to tako i može biti. Stoga treba činiti ono što je moguće. Tu sam počela – malim koracima prema rutini. Prvo, imamo redovite obroke koje dijelimo kao obitelj onoliko često koliko smo svi zajedno. Zatim, imamo dvosatnu pauzu usred dana koju označavamo kao vrijeme za odmor. Svi u obitelji ili odrijemaju ili uživaju u tišini uz knjigu i plišane životinje.

Rutina postaje naporna kada se ne živi veselo i s ljubavlju. Brak i obiteljski život nisu uvijek ispunjeni “lepršavim” osjećajima. Zapravo, većinu vremena do njih je teško doći.

Poteškoće u braku ne moraju se nužno prevladati. Umjesto toga, oni su utkani u složeniju tapiseriju naših života. Napast da pobjegnemo u uvijek nedostižnu, maglovitu sreću uvijek će nas pokušavati odvući od našeg pravog poziva, a to je ljubav. A ljubav se nikada ne živi odvojeno od odluke da izdržimo – strpljivo – bezbroj načina na koje smo pozvani da umremo svojoj sebičnosti i otkrijemo (ili ponovno otkrijemo) mala uskrsnuća koja se događaju posvuda oko nas.