Mogli smo u našem djetetu osjetiti “zatišje” prije oluje, promjenu u načinu na koji je govorila, u tome kako se odnosila prema drugima. Mogli smo osjetiti kako njezino srce otvrdnjuje prema Bogu, prema Crkvi, prema nama. Neki bi rekli da je to adolescencija, ali uvijek mi se činilo da se radi o nečemu drugome, piše Maggie Green s portala Catholic Exchange.

Molitve, angažiranje, zagrljaji, stvaranje posebnog vremena – sve smo to radili i to je održavalo naše odnose živima, poput puhanja u žeravicu. Nismo bili sveci po tom pitanju, bili smo roditelji. Bili bismo previše čvrsti, previše meki, previše brbljavi, previše tihi, previše “molitveni”, a ipak ne bismo dovoljno svjedočili. Osjećala sam se kao da pokušavam održati dvorac od pijeska protiv plime svijeta. Osjećalo se kao da će svijet pobijediti i djeca otići. Kao roditelji, osjećali smo se poput valova.

Biti Kristov prijatelj ne znači da ćete imati život bez patnje, biti Kristov prijatelj znači da je On s vama usred oluje.

Ne postoji ravnodušnost kada netko koga volite napusti život u vjeri. Tražite u prošlosti trenutak kada ste “krivo” pogodili, i svaki korak u daljini gledate pomalo kao dokaz da niste uspjeli kao katolik u mračnim trenucima, a to može biti lak plijen za očaj i frustraciju. Ljudska je želja pobijediti, prikazati svu svoju djecu kao talente u Evanđelju, Učitelju. “Vidiš, imao sam dva talenta, stekao sam još ovoliko.”

Trudili smo se držati smjera. Išli su u katoličku školu. Vodili smo ih na tjednu misu. Molili smo. Znali su u što mi vjerujemo. Vaša obitelj je Tijelo Kristovo, i kada netko, bilo tko ode, ostavlja cjelinu gdje bi tijelo trebalo biti. Sveta Monika poznavala je ovu bol i ona nas prati. Ona je ustrajna s nama u molitvi. Ona nam je također daje uzor, obećanje da će Krist potražiti naše voljene, sjediti s njima kraj zdenca i pozvati ih da ga slijede.

Apostoli su vikali: “Gospodine, spasi nas!” a Isus je smirio oluju. Kada imate djecu ili voljene osobe daleko od vjere, želite znati da će se oluja stišati. U Evanđelju je Isus prekorio vjetar i valove i bio začuđen nedostatkom vjere apostola. Trebamo prebroditi oluju, pouzdati se u Krista. On nas sve želi kući više nego mi sami.

Majka s djecom/Benjamin Manley/unsplash

Biti Kristov prijatelj ne znači da ćete imati život bez patnje, biti Kristov prijatelj znači da je On s vama usred oluje. On je s vama u svakoj nevolji, u svakoj boli, u svakom trenutku agonije, u svim bolima života. Umro je za nas, umro je za njih, traži ih i sada.

Mi nismo spasitelji našoj djeci, već je to Isus Krist.

Lažna sigurnost gledanja svih naših potomaka poredanih u klupama može nas navesti na pomisao da će zadržati vjeru zato što smo ih mi odgojili. Bog je stvorio Eden za svoju djecu, a oni su sagriješili. Krist je taj koji će ih pobijediti. Naš je posao prebroditi oluju, odražavajući Njegovu ljubav, otkrivajući Njegovu ljubav i uvijek vjerujući Njegovoj Božjoj Providnosti.