Je li krivnja neka vrsta umjetne mane koja sprječava ljude da budu sretni?

Krivnja je priznanje nečijeg suučesništva u nedjelu. Francis Braceland, M.D. i Michael Stock, M.D. primjećuju u svojoj studiji Moderna psihijatrija: priručnik za vjernike da je “krivnja objektivno stanje koje postoji kada je pojedinac prekršio zakon ili moralni imperativ.” Budući da je svijet pretrpio mnogo nedjela, krivnja je vrlo stvarna, piše Catholic Exchange.

Ako su kršćane kroz stoljeća optuživali da su skrupulozni, to je jednostavno zato što su u svojoj želji da budu bolja ljudska bića itekako svjesni svojih grijeha.

Da nema niti jednog slučaja nedjela (grijeha u kršćanskom rječniku) ne bi bilo osnove za krivnju. Malo je vjerojatno da će se to ikada dogoditi, usprkos snažnim i oštrim upozorenjima moralista protiv svih loših postupaka. S druge strane, počiniti nezakonita djela poput — krađe, razbojstva, preljuba, bogohuljenja, ubojstva — bez osjećaja krivnje bilo bi patološko. Naš svijet sasvim sigurno ne bi bio bolji da je prepun patoloških karaktera.

Jedan je moj učenik rekao da bi svijet bio daleko bolji kada bi više ljudi tražilo oprost za svoje grijehe. U ovom slučaju on bi priznao i stvarnost krivnje i način na koji se ona može iskupiti. Ako su kršćane kroz stoljeća optuživali da su skrupulozni, to je jednostavno zato što su u svojoj želji da budu bolja ljudska bića itekako svjesni svojih grijeha.

Priznavanje grijeha i njegovo okajanje kroz oproštenje su univerzalno priznati.

Povijest posve jasno pokazuje da krivnja ni u kom slučaju nije osobito kršćanska. Krivnja je bila u potpunosti priznata prije pojave kršćanstva. Anna Elizabeth Wilhelm-Hooijbergh objavila je plodove svog istraživanja u knjizi pod naslovom Peccatum: Sin and Guilt in Ancient Rome ( hrv. Krivnja – Grijeh i krivnja u antičkom Rimu). Stari zavjet u potpunosti priznaje stvarnost krivnje.

Strah, depresija, anksioznost / Foto: Pixabay

Stvarnost nedjela (ili kaznenih djela) definitivno utvrđuju sudovi budući da traženje pravde ne bi bilo moguće bez ključne razlike između “kriv” i “nije kriv”. Priznavanje grijeha i njegovo okajanje kroz oproštenje su univerzalno priznati.

Zasluga je kršćanstva što u potpunosti priznaje grijeh, krivnju i oprost; isto se ne može reći za sekularni svijet. “Griješiti je ljudski, oprostiti je protiv politike Ministarstva”, stoji na natpisu postavljenom u jednoj policijskoj upravi. Svijet ne oprašta, a ni zaboravlja.

Dobro je poznato da potisnuti osjećaj krivnje može uzrokovati ozbiljne razine tjeskobe.

Griješiti je ljudski, ali oprostiti je božanski, otuda i važnost kršćanstva. U stanju je ono što svijet ne može. Može ukloniti krivnju tako što će je okajati. Erich Fromm, koji nije bio kršćanin, ističe u svojoj knjizi, Zdravo društvo , da “sve brojke pokazuju da protestantske zemlje imaju puno višu stopu samoubojstava nego katoličke zemlje” i sugerira da je “jedno objašnjenje za to prikladnije znači nositi se s osjećajem krivnje Katoličke crkve.” Otac Alfred Wilson, C. P. navodi u svojoj knjizi, Oprost i mir, da su moderni psiholozi iz praktičnog iskustva otkrili da se mnogi živčani slomovi mogu pratiti do osjećaja krivnje zbog nepovjerenih i neoproštenih grijeha. Napominje da je Sigmund Freud priznao da među svojim slučajevima ozbiljnih psihičkih poremećaja nikada nije imao pravog katolika.

Katolička pjesnikinja i esejistica, Phyllis McGinley, u svom izdanju Uvod u vrijeme C. S. Lewisa, navodi da “od svih gubitaka koje je čovjek pretrpio u proteklih stotinu godina, niti jedno lišavanje nije bilo tako strašno kao odricanje od osjećaja krivnje.” Ne tumačenje grijeha kao promašaja, indiskrecije, neugodnosti čini čovjeka nepodobnim za oprost koji omogućuje osobi povratak cjelovitosti. Dobro je poznato da potisnuti osjećaj krivnje može uzrokovati ozbiljne razine tjeskobe.

Depresija / Foto: Unsplash

Pravi grijeh se često brka s lažnim grijehom. Lažna ili neurotična krivnja može proizaći iz toga što je osoba skrupulozna ili ne uspijeva živjeti u skladu s određenim društvenim vrijednostima koje su posve proizvoljne. Psihijatri pomažu pacijentima razlikovati grijehe koje treba oprostiti od pukog osjećaja krivnje koji ne zahtijeva oprost. Paul Tournier je razlikovao pravu od lažne krivnje u smislu da prva ima svoj izvor u protivljenju Bogu, dok potonja potječe iz protivljenja ljudskim zakonima.

Foto: Radost / Andrea Piacquadio/ Pexels

Razbijanje ogledala nije grijeh niti donosi nesreću. Kucanje o drvo ili bacanje soli preko lijevog ramena ne iskupljuju krivnju. Oprost to čini.

Dakle, ne, krivnja nije osobito kršćanska. Univerzalna je. Zapravo, Katolička crkva je bila i ostaje najbolje pripremljena za suočavanje s krivnjom i pružanjem lijeka za nju u obliku oprosta. Griješiti znači udaljavati se od stvarnosti kao i od sebe samog. Ispiranje krivnje oprostom daje određenu slobodu za pokajnika koja mu omogućuje povratak u stvarnost, a u isto vrijeme i povratak boljem sebi.