Dragutin Čelik rođen je u Slimenu kod Travnika (BiH), 20. siječnja 1894. godine. Nakon završenoga studija teologije u Sarajevu zaređen je za svećenika 1917. godine. Doktorirao je crkveno pravo u Rimu 1926. godine i vratio se u domovinu.

Tijekom Drugoga svjetskog rata bio je katedralni župnik u Sarajevu. Poznat je kao revan svećenik, izvrstan vjeroučitelj, publicist, crkveni sudac i duhovnik Katoličke akcije. Narod ga je volio. Nakon dolaska komunista na vlast 1945. „narodni sud“ ga je osudio na tri godine zatvora. Taj dio njegova zatvorskog života malo je poznat jer on nije govorio o tome.

Poznat je kao revan svećenik, izvrstan vjeroučitelj, publicist, crkveni sudac i duhovnik Katoličke akcije.

Poslije izlaska iz zatvora Dragutin Čelik se vratio u svoju katedralnu župu u Sarajevo, gdje ga je 1951. godine zateklo imenovanje biskupom i apostolskim upraviteljem Banjolučke biskupije. Za biskupa je posvećen u Beogradu, u tajnosti i bez izvanjskih slavlja, jer je u to vrijeme Crkva bila otvoreno progonjena a istaknuti njezini članovi ubijani.

Biskup Dragutin Čelik bio je čovjek blage naravi, čvrstog karaktera, dosljedan i predan Bogu. Iako nije umro „krvnim mučeništvom“ don Anto Baković uvrstio ga je u svoj Martirologij XX. stoljeća među mučenike. On je biskupa Čelika, svog bivšeg župnika iz Sarajeva, susreo par mjeseci prije njegove smrti, te mu je on tada ispričao kako je preživio divljački napad mladih komunista (1953. godine) od čega i danas trpi.

Bio je čovjek blage naravi, čvrstog karaktera, dosljedan i predan Bogu.

O tom susretu don Anto (Tone) Baković ovako piše što mu je biskup Čelik rekao: „Tono, i mene su premlatili i izudarali. Dobio sam teške udarce po cijelom tijelu, posebno po nutrini. Stalno me boli. Uvečer ti liježem s bolovima i ujutro ustajem s bolovima. Ne smijem se nikome požaliti. Stalno me prate i prisluškuju. Imaju svojih uhoda. Ni u svojoj kancelariji nisam slobodan, niti smijem što reći. Tebi kažem, dragi moj Tono, ja sam sav izudaran. I da znaš-neću dugo. Ni jedan dan nisam zdrav. Brzo ću završiti, da znaš, tebi to kažem. Na smrt su me premlatili… Mjesta na tijelu gdje su me udarali bakandžama bole me kao otvorene rane…“

Dobio sam teške udarce po cijelom tijelu, posebno po nutrini. Stalno me boli.

Nakon nekoliko mjeseci biskup Dragutin Čelik umro je od posljedica premlaćivanja. Bilo je to 11. kolovoza 1958. godine u bolnici Rebro u Zagrebu. Službeno je bilo priopćeno da je umro od raka, a rak je dobio od udaraca, a udarce od Partije i Udbe, piše don Anto Baković koji je i sam bio po komunističkim zatvorima.

Iako nije doslovno prolio svoju krv za Krista i njegovu Crkvu, on je mučenik ljubavi.

Je li apostolski upravitelj Banjolučke biskupije mons. dr. Dragutin Čelik mučenik? Iako nije doslovno prolio svoju krv za Krista i njegovu Crkvu, on je mučenik ljubavi, a Bog je ljubav. Sv. Ivana Franciska de Chantal govori o drugoj vrsti mučeništva, a to je mučeništvo ljubavi. „Ono se odvija tako da Bog podržava svojim slugama i službenicima život kako bi oni mogli raditi za njegovu slavu. I tako ih čini ujedno mučenicima i ispovjedaocima.“

Mučenici i mučenice ne boje se trenutka nego pjevaju glasom vječnosti.

Poznati Indijac Rabindranath Tagore o tome tko su mučenici i mučenice piše: „Mučenici i mučenice, ne boje se trenutka, bili oni i najokrutniji, nego pjevaju glasom vječnosti. Kada zataji svaka ljudska mudrost i sposobnost, vidovitost i snalažljivost, mučeničke i svetačke duše žrtvuju se za sve, bez razlike, za prijatelje i vjernike, ali i za nevjernike i krvnike.“

Naš biskup Dragutin Čelik žrtvovao se za sve, za prijatelje i neprijatelje, za Crkvu i za svakog čovjeka. On pjeva glasom vječnosti.