Kroz stoljeća Crkve malo je stvari doživjelo veću evoluciju od stvarne prakse sakramenta pokore. U ovom prekrasnom sakramentu pokornik donosi tri stvari: unutarnje pokajanje, usmeno priznanje grijeha i zadovoljštinu (pokoru). Crkva u službi svećenika s odgovarajućom jurisdikcijom nudi milosrđe verbalnim odrješenjem grijeha. To je ono što je sv. Toma Akvinski nazvao materijom i oblikom sakramenta – elementi koje je pokornik donio jesu stvar, a odrješenje svećenika oblik, piše mons. William J. King s portala Simply Catholic.

U prvih nekoliko stoljeća Crkve priznanje grijeha bila je rijetka pojava i, u stvari, neka mišljenja tvrde da se to moglo učiniti samo jednom tijekom života osobe. Nakon što je priznao svoje grijehe, osoba je ispunila pokoru (često javno), a zatim se vratila svećeniku na odrješenje nakon što je ta pokora dovršena.

Mnogo se promijenilo u načinu na koji danas slavimo sakrament pokore, ali ostaje potreba da pokajnik ponudi određenu naknadu za grijehe kao sredstvo samoodricanja i pozitivnog djelovanja za ispravljanje štete proizašle iz osobnog grijeha. U većini situacija više se ne moramo vraćati svećeniku nakon što završimo pokoru kako bismo zatražili odrješenje. Svećenik ne uskraćuje odrješenje dok se ne izvrši naša pokora. Podrazumijeva se da ćemo dovršiti dodijeljenu pokoru u razumnom roku nakon što priznamo svoje grijehe, osim ako nas u tome uistinu spriječi bolest ili drugi razlog.

Odrješenje, oproštenje naših grijeha u sakramentu, ne daje se pod uvjetom da ispunimo dodijeljenu pokoru. Učinci odrješenja su trenutni i ne ovise o dovršenju naše pokore ili zadovoljštine. Čak i ako nikada ne završimo pokoru, Bog nam je oprostio grijehe kroz svećeničku službu. Ako osoba jednostavno zaboravi izvršiti dodijeljenu pokoru ili je ne može izvršiti iz dobrog razloga, nema štete koja proizlazi iz toga, a osoba se ne mora suzdržati od primanja svete pričesti samo radi toga razloga. Međutim, čini se da netko tko namjerno odbije izvršiti naknadu za grijehe kroz dodijeljenu pokoru možda uskraćuje važan element sakramenta i trebao bi priznati da prethodna pokora nikada nije zadovoljena.