I nad drvodjeljskim radom u nazaretskoj kući prostire se isto podneblje šutnje koja prati sve što god se odnosi na Josipov lik. To je šutnja koja na osobit način otkriva unutarnju narav te osobe. Evanđelja govore isključivo o onome što je Josip “učinio”; no ipak se iz njegovih šutnjom obavijenih “čina” može zaključiti o stanju dubokog molitvenog promatranja. Josip bijaše u svagdašnjem doticanju s otajstvom “skrivenim od vječnosti”, koje je “stanovalo” pod njegovim krovom. Iz toga se na primjer tumači zašto je sveta Terezija od Isusa, velika obnoviteljica molitveno-razmatralačkog Karmela, postala promicateljicom obnove štovanja svetoga Josipa u zapadnom kršćanstvu, prenose Monfortanci.hr.

Posvemašnja žrtva sveg svojeg života koju je Josip prinio zahtjevima dolaska Mesije u njegovu kuću, nalazi razmjeran razlog “u njegovu neistraživu unutarnjem životu, iz kojega mu dolaze naredbe i jedinstvene utjehe, a i razumna dosljednost i snaga, koje su vlastite jednostavnim i bistrim dušama te stvaraju velike odluke, kao što je ona da Božjoj volji odmah stavi na raspolaganje svoju slobodu, svoje zakonito ljudsko zvanje i svoju ženidbenu sreću, prihvaćajući stalež, službu i teret obitelji, i zbog neusporedive djevičanske ljubavi odričući se naravne ženidbene ljubavi, koja tvori i hrani obitelji”.

To podlaganje samome Bogu, ta spremna volja za posvećenje stvarima koje se odnose na njegovu službu, nije drugo nego vršenje pobožnosti, koja je jedan od izraza kreposti vjeroispovijesti.

To podlaganje samome Bogu, ta spremna volja za posvećenje stvarima koje se odnose na njegovu službu, nije drugo nego vršenje pobožnosti, koja je jedan od izraza kreposti vjeroispovijesti. Zajedništvo života između Josipa i Isusa navodi nas na to da promotrimo još otajstvo utjelovljenja, i to pod vidikom Kristova čovještva, koje bijaše djelotvorno oruđe božanstva za posvećenje ljudi: “Snagom božanstva njegovi čini bijahu za nas spasonosni, proizvodeći u nama milost, bilo po zasluzi bilo po nekoj učinkovitosti.”

Među tim činima evanđelisti daju posebnu prednost onima koji pripadaju vazmenom otajstvu, ali ne propuštaju istaknuti važnost tjelesnog doticanja s Isusom u ozdravljenjima (usp. na primjer Mk 1,41) i utjecaj koji je Isus izvršio na Ivana Krstitelja dok su obojica bila još u majčinu krilu (usp. Lk 1,41-44). Apostolsko svjedočenje nije zanemarilo – kako smo već vidjeli – pripovijedanje o Isusovu rođenju, obrezanju, prikazanju u Hramu, bijegu u Egipat i skrovitome životu u Nazaretu zbog “otajstva” milosti, koje je sadržano u tim djelima, a koja su sva spasonosna, jer imaju udjela u istom izvoru ljubavi, Kristovu božanstvu. Ako se ta ljubav preko njegova čovještva razlijevala na sve ljude, sigurno je da su njezini korisnici bili u prvom redu oni koje je božanska volja stavila u njegovu najbližu blizinu, a to su Marija njegova premila majka i predmnijevani otac Josip.

Nije bezrazložno da duše koje su osjetljive na kucaje božanske ljubavi vide u Josipu svijetli primjer unutarnjeg života.

Budući da Josipova “očinska” ljubav nije mogla ne djelovati na Isusovu “sinovsku” ljubav, i obratno, Isusova “sinovska” ljubav nije mogla ne utjecati na Josipovu “očinsku” ljubav, zašto se ne bi smjelo ući u najskrivenije dubine ovog posve jedinstvena rodbinskog odnosa? Nije bezrazložno da duše koje su osjetljive na kucaje božanske ljubavi vide u Josipu svijetli primjer unutarnjeg života.

Osim toga, prividna napetost između djelatnog i molitveno-razmatralačkog života nalazi u njem uzorno rješenje ili pobjedu. Nju može izvojštiti onaj koji posjeduje savršenstvo ljubavi. Uzimajući u obzir dobro poznato razlikovanje između ljubavi prema istini s jedne strane i zahtjeva ljubavi s druge strane, opravdano možemo tvrditi da je Josip iskusio i ljubav istine, to jest čistu ljubav molitvenog razmatranja božanske Istine koja je odsijevala iz Kristova čovještva, a i zahtjev ljubavi, to jest isto tako čistu ljubav služenja, koju je iskalo zaštićivanje i razvitak tog istog čovještva.