Prisjećajući se svojeg djetinjstva Ivan Bedalov kazao je da je odrastao u pobožnoj obitelji i da je sve išlo svojim tokom sve do pred kraj osnovne škole. “U sedmom razredu krenuo je moj pad. Prvi razred srednje škole sam pao. Želio sam se dopasti društvu i do kraja srednje škole došao sam do teze ‘Bog je mrtav‘. Mislio sam da ću uspjeti kao košarkaš, ali četiri operacije koljena su me koštale toga. Drugo što me je udaljilo je da sam Boga molio za nešto svoje pa se nešto suprotno dogodilo”, rekao je.

Želio sam se dopasti društvu i do kraja srednje škole došao sam do teze ‘Bog je mrtav‘.

Kazao je kako je na fakultetu upoznao djevojku koja je bila starija od njega i to ga je još više udaljilo od Boga. “U to vrijeme sam upisao i balet. Balet je postao moj Bog. Trebalo je nešto što će mi biti iznad mene. I to mi je bila veza i kada smo prekinuli uvijek sam težio da se pomirimo, jer nisam prihvaćao prekid. Dobivam posao u splitskom HNK -u i mislio sam da se počinjem ostvarivati, ali nakon dvije godine sam dobio otkaz i tada počinju moji problemi. Sve što sam htio je bilo da budem najbolji plesač baleta. Bog je u svemu tome imao svoje prste. Iako sam doživljavao Boga kao neku energiju, kao nešto dobro, ali ne više od toga”, istaknuo je.

Sve što sam htio je bilo da budem najbolji plesač baleta.

Ivan je posvjedočio da je nakon vremena postao samog sebe sit. “Mislio sam da znam sve o životu i da mogu nekog drugog savjetovati. Moj moto je bio samo radi i radi”, naglasio je.

“U jednom trenutku je nestalo sve što sam volio. Težio sam karijerističkoj vezi i nakon što sam vidio da to ne ide, ostao sam i bez djevojke. Shvatio sam da bih ovo sve preživio meni trebaju temelji. Majka mi je rekla da ima jedan fratar na Svetom Duhu koji bi mi mogao pomoć. Prvi put kad sam došao na misu bilo mi je dobro. Dolazim na misu, ostajem na klanjaju i gledam mlade oko sebe koji kleče i plaču i mislim se gdje žive ovi mladi. To me je taknulo. Nakon toga sam se priključio plesnoj grupi”, prisjetio se Bedalov.

Dolazim na misu, ostajem na klanjaju i gledam mlade oko sebe koji kleče i plaču i mislim se gdje žive ovi mladi.

Govoreći o svojoj želji za promjenom kazao je da je shvatio da mu je za to potrebna milost i da to ne može sam. “Fra Stjepan Brčina mi je rekao kako stvari stoje i da je na meni hoću li prihvatiti to ili ne. To me je nagnalo na promišljanje. Osjetio sam se postiđen nakon dugo vremena jer sam morao dati svojoj logici da istupi s pitanjima. Nakon toga došao sam do spoznaje da trebam na ispovijed”, rekao je.

Prisjetio se da ga je majka zamolila da se pomoli za obiteljskim stolom, a njemu se baš u tom trenutku nije dalo. Ivan je tada u molitvi rekao: “Bože, daj da ne tražimo od drugih, ono što bismo trebali tražiti od sebe i da ne krivimo druge, nego se u tebe ufamo”. ” I nakon toga sam dodao ‘Evo vidiš majko kako mogu ja mogla si i ti‘. I shvatio sam da sam napravio suprotno od onoga što sam molio i to me je slomilo. Slomilo me je to što mi je bilo stalo dovoljno i nisam uspio cijeniti ono što smo imali taj cijeli dan te nisam uspio zauzdati svoj jezik. I tada sam odlučio otići na ispovijed i to je bilo prvi put nakon osamnaest godina. Kada sam na ispovijedi čuo da postoje stvari koje zatvaraju vrata Božjoj milosti i kad sam pronašao sebe u njima, shvatio sam da više ne želim imati posla s tim. Boga nas uvijek voli i to mi je najvrjednija poruka koju mogu imati. I od tada od ispovijedi ne bih odustao”, istaknuo je Bedalov.

Uvijek se dobro suočiti sa sobom. Napravi si neki cilj u životu.

“U mom svijetu nedostajali su mi kršćani. Nedostajala mi je ta toplina i ljubav. Ne znam zašto sam pozvan, ali znam da mi najviše miriše da bih mogao biti onaj koji će ići među svjetovnjake. Kada se ide ispovjediti neka se ne brine spoznati svoj grijeh. Neka se nitko ne boji spoznati svoj grijeh. Uvijek je neka zraka svjetlosti koja baca svjetlo na tvoj grijeh. Nikad se čovjek neće naći u spoznaji grijeha, a  da ga ne dotakne iskra svjetlosti. Uvijek dolazi milost sa spoznajom grijeha. Mogu ići griješiti, ali znam da nema više lutanja. Sve u svemu jesam sretniji. Bez krunice ništa to je moja osobna preporuka. Uvijek se dobro suočiti sa sobom. Napravi si neki cilj u životu. Za obične stvari su ti dobri ljudi, ali za velike stvari ti je potreban Bog. Nađite si cilj vrijedan molitve. Ako tražite malo, malo ćete i dobiti, ako tražite puno, puno ćete i dobiti. Puno dobiti znači dobiti Boga. Ono najveće je Bog i ništa veće od njega ne znam”, zaključio je.