Današnje nam Evanđelje govori kako je za Isusom putovalo silno mnoštvo. Bili su oduševljeni njegovim riječima, naukom, ali i čudesima koja je činio. A narod je oduvijek volio čuda, izvanredne stvari i pojave, osobito kad ta čuda djeluju njima u korist. Tako su zacijelo bili oduševljeni svi oni koji su ga slijedili, to silno mnoštvo koje je išlo za njim, nakon što je čudesno izliječio bolesne, čudesno umnažao ribe i kruhove, čudesno mrtve podizao na život.

Jedni su od njega očekivali „kruha bez motike“, čudotvorca koji će ih jeftino hraniti i tješiti, drugi su bili zadovoljni prorokom koji će im tek površno donijeti utjehu, neki su pak su bili zadovoljni fizičkim ozdravljenjem te su u njemu prepoznali čarobnjaka i liječnika kojeg je zgodno imati uza se kada dođe kakva bolest.

Tko ne bi volio takva učitelja, takva spasitelja i kralja, za kojim je dovoljno ići i slušati ga, a on badava daje i kruha i ribe, i zdravlja i života? Međutim, Isus je malo drukčiji spasitelj i mesija. Današnje nam Evanđelje govori kako se Isus okrenuo silnom mnoštvu koje je išlo za njim te rekao: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! […] Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« Što je sad ovo? Kakve su ovo šokantne riječi što oštro paraju uši i srce? Gdje je nestalo ugodno nasljedovanje Isusa, gdje su spektakularna čudesa, gdje su besplatni kruh i riba, gdje su nježne i lijepe riječi o milosrđu i ljubavi?

Ove nimalo ugodne i zahtjevne riječi koje Isus upućuje mnoštvu ukazuju da je njegovo poslanje puno dublje i složenije nego se u prvi mah to činilo njegovim slušateljima. Jedni su od njega očekivali „kruha bez motike“, čudotvorca koji će ih jeftino hraniti i tješiti, drugi su bili zadovoljni prorokom koji će im tek površno donijeti utjehu, neki su pak su bili zadovoljni fizičkim ozdravljenjem te su u njemu prepoznali čarobnjaka i liječnika kojeg je zgodno imati uza se kada dođe kakva bolest.

Isusova logika, na koju poziva, logika je odricanja od samog sebe, od svojih interesa, od svog probitka, od svoje obitelji, od zemaljskih odnosa. Riječ je o logici umiranja i odricanja od svega ljudskog i zemaljskog radi slobode koja omogućuje potpuno prianjanje uz Boga, najveće dobro.

Dobar dio je zacijelo u njemu prepoznao novog Davida koji će ponovno okupiti i ujediniti Židove, izbaviti ih od rimske okupacije te uspostaviti slavno židovsko kraljevstva, kakvo je bilo za Davida i Salomona: kraljevstvo moćno i snažno, veliko i bogato, kojemu će na čelu biti Isus iz Nazareta, novi Mesija, zaodjeven u zlato i srebro, zemaljsku moć i vlast. Sve te snove Isus šokantno ruši, svojim djelima i riječima, među ostalim, i ovima iz današnjeg Evanđelja.

Isus svoje nasljednike, sve one koji žele biti njegovi učenici, poziva na ‘mržnju’ prema vlastitom ocu, majci, ženi, djeci, pa i prema samom sebi i vlastitu životu. Je li moguće da dobri i milosrdni Isus, kakvim se pokazivao toliko puta, sada poziva na mržnju? Nije li to sasvim nespojivo s njegovim naukom, u kojem poziva na ljubav, pa čak i na ljubav prema neprijateljima?

Možemo reći da ovdje nije riječ o mržnji u strogom smislu riječi, već da se radi o Isusovu radikalnom zahtjevu da svaki njegov učenik na prvo mjesto u svom životu – ispred svega drugoga – stavi Boga i povjerenje u Boga: u Oca, u Sina i u Duha Svetoga, kojega Otac i Sin daruju onomu tko vjeruje. Isus pred svoje slušatelje stavlja radikalan zahtjev da onaj tko želi biti njegov učenik mora na prvo mjesto u životu staviti Boga i njegovu riječ, Božju volju i njegove zapovijedi, a ne vlastite interese, planove, druge osobe, pa ni samog sebe.

Put Isusova učenika, put odricanja i umiranja, jasno je to, nije nimalo lagan put, te zahtijeva trajnu borbu i napor protiv onog ljudskog i zemaljskog u nama i oko nas. No, put je to na kojem nismo sami, put je to kojim je prošao sam Isus

Isusova logika, na koju poziva, logika je odricanja od samog sebe, od svojih interesa, od svog probitka, od svoje obitelji, od zemaljskih odnosa. Riječ je o logici umiranja i odricanja od svega ljudskog i zemaljskog radi slobode koja omogućuje potpuno prianjanje uz Boga, najveće dobro. To je logika koju Isus naučava, ali i svojim životom svjedoči, kad se svega odriče, pa i samog sebe, sve do smrti na križu, da bi u uskrsno jutro od Oca bio proslavljen i sve zadobio.

Kršćanska logika umiranja, uzimanja svoga križa i trajnog odricanja od svjetovnog i zemaljskog, nipošto stoga nije nemilosrdni Božji sadizam prema nama, niti okrutni mazohizam nas prema samima sebi. Naprotiv, riječ je o logici umiranja koja vodi istinskom življenju, istinskom i najvećem dobitku. Radi se o logici koja vodi pravom, potpunom i vječnom životu u zajedništvu ljubavi s trojedinim Bogom i braćom i sestrama, vječnom životu sreće i ljubavi, čije horizonte Isusov učenik u vjeri i nadi nazire već u ovoj zemaljskoj stvarnosti. Upravo na tragu Isusove prispodobe o pšeničnom zrnu koje tek kad padne na zemlju i umre, otvara mogućnost da se ‘nanovo rodi’ i donese obilat plod. Bez tog plodonosnog umiranja, zrno bi prije ili kasnije svakako umrlo, ali bez ploda i ostalo bi samo. Ovako, pavši na plodnu zemlju, umire i u prvi mah gubi sebe, ali se dugoročno višestruko zadobiva i rađa novi život.

Put Isusova učenika, put odricanja i umiranja, jasno je to, nije nimalo lagan put, te zahtijeva trajnu borbu i napor protiv onog ljudskog i zemaljskog u nama i oko nas. No, put je to na kojem nismo sami, put je to kojim je prošao sam Isus; put je to na kojem nas tješi, vodi, jača i hrabri snaga Kristova Duha, koji nam je darovan u vjeri, molitvi, sakramentima i kojeg obilno prima svaki onaj tko se u njega uzda i njemu otvara. Put je to koji na duge staze donosi neizmjerno veliki dobitak, daleko veći i bolji od svakog našeg očekivanja i nadanja.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. doc. dr. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.