Danas se zaustavljamo nad jednim od najdirljivijih i najsvjetlijih trenutaka Evanđelja.

Trenutkom kada Isus, tijekom posljednje večere, pruža zalogaj onome koji ga upravo sprema izdati. To nije samo čin dijeljenja, nego mnogo više: to je posljednji pokušaj ljubavi da se ne preda.

Sveti Ivan, sa svojom dubokom duhovnom osjetljivošću, opisuje taj trenutak ovako: „I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda […] Isus je znao da je došao njegov čas […] do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1-2).

Ljubiti do kraja – to je ključ za razumijevanje Kristova Srca.

Ljubav je to koja ne staje pred odbijanjem, razočaranjem, pa ni pred nezahvalnošću.

Isus zna svoj čas, ali ga ne trpi pasivno: On ga izabire.

On prepoznaje trenutak kada će njegova ljubav morati proći kroz najbolniju ranu – ranu izdaje. I umjesto da se povuče, da optuži, da se obrani… nastavlja ljubiti: pere noge, umoči kruh i pruža ga.

„Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj“ (Iv 13,26).

Ovim jednostavnim i poniznim činom Isus provodi svoju ljubav do kraja.

Ne zato što ne vidi što se događa, već upravo zato što jasno vidi. Shvaća da sloboda drugoga, čak i kada se izgubi u zlu, još uvijek može biti dosegnuta svjetlom blagog čina. Jer zna da istinski oprost ne čeka pokajanje, nego se prvo daruje, kao besplatan dar, prije nego što bude prihvaćen.

Papa Lav XIV. / Foto: REUTERS/Yara Nardi

Nažalost, Juda ne razumije.

Nakon zalogaja – kaže Evanđelje – „uđe u nj Sotona“ (r. 27). Ovaj dio nas pogađa: kao da se zlo, do tog trenutka skriveno, otkriva tek nakon što je ljubav pokazala svoje najranjivije lice.

I upravo zbog toga, braćo i sestre, taj zalogaj je naše spasenje: jer nam govori da Bog čini sve – baš sve – da nas dosegne, čak i u času kad ga odbacujemo. Tu se oprost pokazuje u svojoj punoj moći i otkriva konkretno lice nade. Nije to zaborav, nije slabost.

To je sposobnost da se drugoga pusti slobodnim, a da ga se ipak ljubi do kraja.

Isusova ljubav ne negira istinu boli, ali ne dopušta da zlo bude posljednja riječ.

To je misterij koji Isus čini za nas, a u kojemu smo i mi katkad pozvani sudjelovati.

Koliko se veza prekida, koliko priča zakomplicira, koliko neizgovorenih riječi ostaje u zraku. Ipak, Evanđelje nam pokazuje da uvijek postoji način da se nastavi ljubiti, čak i kada sve izgleda nepovratno izgubljeno.

Oprostiti ne znači negirati zlo, nego spriječiti da ono stvori novo zlo.

Nije to govoriti da se ništa nije dogodilo, nego učiniti sve da gorčina ne odlučuje o budućnosti.

Papa Lav XIV. s izaslanstvom mladića i djevojaka iz Perua, u Rimu povodom Jubileja mladih / Foto: Vatican Media

Gospodin nam pokazuje nadu da uvijek postoji drugačiji put.

Uči nas da se zalogaj može pružiti i onome tko nam okreće leđa. Da se može odgovoriti šutnjom povjerenja. I da se može ići dalje dostojanstveno, bez odricanja od ljubavi.

Molimo danas milost da znamo oprostiti, čak i kada se ne osjećamo shvaćenima, čak i kada se osjećamo napuštenima.

Jer upravo u tim satima ljubav može dosegnuti svoj vrhunac.

Kao što nas Isus uči, ljubiti znači pustiti drugoga slobodnim – čak i da izda – a nikada ne prestati vjerovati da se i ta sloboda, povrijeđena i izgubljena, može otrgnuti prijevari tame i vratiti svjetlu dobra.

Kad svjetlo oprosta uspije proviriti kroz najdublje pukotine srca, shvaćamo da nije nikada uzaludno.

Čak i ako ga drugi ne prihvati, čak i ako izgleda besmisleno, oprost oslobađa onoga koji ga daruje: otapa gorčinu, vraća mir, vraća nas samima sebi.