Uvod

Dok pitanje ljudske patnje u Knjizi o Jobu, koju slušamo u prvom čitanju, ostaje bez konkretnog odgovora, Evanđelje ga donekle donosi, i to u zgodi s još jednim zanimljivim likom – Petrovom punicom.

Job – sin Adamov

U prvom čitanju slušali smo kako Job opisuje besmisao života prije Kristova dolaska. U toj knjizi možemo naći možda i najteže tužaljke nad vlastitom sudbinom koje su ikada napisane. Jobov opis besmisla života podsjeća nas na prve stranice Biblije, gdje Bog Adamu navodi posljedice njegova odabira: zemlja će biti prokleta, a on će se mučiti dok se ponovno u tu zemlju ne vrati (usp. Post 3,17–19). To je sudbina paloga čovjeka koji je u vječitoj potrazi, kao što rob čezne za odmorom, radnik za plaćom, onaj koji liježe za jutrom, a onaj koji ustaje za noći. Čezne za nečim što je nadohvat ruke, ali nikako da to ugrabi i namiri svoju dušu. To je slika života bez Boga, bez Krista: koliko god se trudili, uvijek će nam nagrada biti premala, uvijek će nam nešto nedostajati u životu i nećemo se moći riješiti osjećaja unutarnje praznine koji će nas s vremenom sve više izjedati.

Šimunova punica

U Evanđelju je Petrova ili, kako tekst kaže, Šimunova punica, predstavnik takvog čovječanstva. Ona se, prikovana za postelju, muči „u znoju lica svoga“ (Post 3,19). Ognjica koja se ovdje spominje nije bila bolest koja je ugrožavala život, ali je bila dovoljno jaka da privremeno onemogući bilo kakav normalan život. Punica je bila toliko nemoćna da nije mogla niti posluživati svoje goste, a znamo koliko je Židovima bilo važno gostoprimstvo, pogotovo prema jednom toliko uvaženom gostu kao što je Isus. Ovo je možda bio društveni vrhunac njezina života, a ona ga je zbog bolesti morala propustiti. Čežnja njezina srca bila je tako blizu, a tako daleko. No Isus joj pristupi, „prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.“ (Mk 1,31).

Ovo Isusovo postupanje ima paralelu u Knjizi proroka Izaije gdje on govori da Bog svoj narod prima za ruku i podiže ga kako bi mu mogao služiti, na pomoć i spasenje drugim narodima (usp. Iz 42,6). Bog je izveo Izraelce iz ropstva, ali ne zato da bi im skratio muke, nego zato da bi, oslobođeni i ozdravljeni, mogli to isto spasenje, služeći njemu, donositi drugima. Jednako tako, Isus podiže Šimunovu punicu jer želi da mu služi.

I posluživaše im

Bog je također svakoga od nas ozdravio i podigao na noge: najprije krštenjem, kada smo oprani od ljage istočnoga grijeha da ne moramo poput Adama ili Joba provoditi dane u muci i besmislu, a onda i poslije u životu kada su, vjerujem, mnogi od nas na neki način doživjeli Božju ozdraviteljsku prisutnost, bilo na tjelesnom bilo na duhovnom području. No Bog ne ozdravlja samo zato da prestanemo patiti, da nam bude ljepše u životu, nego i zato što mu trebamo zdravi za poslanje koje nam je namijenio: želi da s njime radimo na ozdravljenju i spasenju cijeloga svijeta. On je svemoćan, kao što kaže današnji psalam (usp. Ps 147,5), te može u trenutku ozdraviti sve bolesnike i iskorijeniti svaku zloću, no on to ne želi učiniti sam, nego s nama, po nama (usp. Mk 6,7–13). U prethodno spomenutom citatu proroka Izaije Bog govori: ja sam te oblikovao da ti slijepcima otvoriš oči, da ti oslobodiš zarobljene (usp. Iz 42,7).

No Bog ne ozdravlja samo zato da prestanemo patiti, da nam bude ljepše u životu, nego i zato što mu trebamo zdravi za poslanje koje nam je namijenio: želi da s njime radimo na ozdravljenju i spasenju cijeloga svijeta.

Ali čemu sve to kompliciranje, pogotovo ako znamo koliko smo mi ljudi nepouzdani kada je u pitanju vršenje Božje volje? Kad nam druga osoba učini veliko dobro, pa makar joj to bila i dužnost, odmah nam postaje draga, bliska, povezujemo se s njom i stvara se zajedništvo, a to je ono što Bog želi: stvoriti zajednicu u kojoj će si ljudi međusobno služiti i činiti dobro. U protivnom bismo po sve išli izravno k Bogu, a drugi nam ljudi ne bi trebali. To je razlog zašto imamo Crkvu: nije dovoljno zatvoriti se u sobu i s Bogom rješavati svoje razmirice, već smo pozvani kao zajednica, kao jedno tijelo pristupiti Bogu.

Pavao, poslužitelj evanđelja

Isus je sv. Pavla ozdravio od njegove tvrdoglavosti i bijesa, ne zato da on nadalje može imati bolji osobni odnos s Bogom, nego zato što mu je trebao za širenje evanđelja. Pavao to potvrđuje u današnjoj poslanici: „Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je (…) služba je to koja mi je povjerena.“ (1 Kor 9,16s). Možda je zbog ovoga toliko peripetija i drama u našim životima i međuljudskim odnosima: danas naši najveći problemi nisu više glad, kuga i mač, već odnosi s drugim ljudima. Bog nas kroz sve to oblikuje i jača, priprema za naše poslanje, želi da navješćujući Božju riječ pobjeđujemo zlo, otvaramo oči i liječimo bolesti.

Isus je sv. Pavla ozdravio od njegove tvrdoglavosti i bijesa, ne zato da on nadalje može imati bolji osobni odnos s Bogom, nego zato što mu je trebao za širenje evanđelja.

Job je svoju patnju doživljavao kao besmislenu jer nije znao za evanđelje, ali nakon Krista sve životne patnje i tegobe dobivaju smisao jer sve činimo poradi njega, da pošto-poto neke spasimo (usp. 1 Kor 9,22). Naravno, Bog ne prisiljava, nego zove: ozdravio nas je iz ljubavi i zove nas da tu ljubav dalje širimo, jer upravo šireći Božju ljubav mi sami u njoj rastemo, kako kaže sv. Pavao: „A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.“ (1 Kor 9,23).

Zaključak

U današnjem evanđeoskom ulomku možemo uočiti još jednu zanimljivost: ako je Petar imao punicu, tada je zasigurno imao i ženu, što znači da je ona trebala biti gazdarica u kući i imati dužnost posluživati goste, a ne njezina ostarjela majka. No, budući da se ona uopće ne spominje, možemo zaključiti da je Petar vjerojatno bio udovac, a njegova punica udovica koju je primio k sebi kako bi se za nju skrbio. Ovo nam govori da je i Petar bio bolestan, da mu je srce bilo slomljeno jer je prerano izgubio ženu. Stoga Isusov dolazak u Petrovu kuću nije značio samo ozdravljenje njegove punice nego i njegova ranjenog srca, a sve zato da bi i on mogao postati poslužitelj evanđelja (usp. Ef 3,6s). Tako se pokazuje dvostruka narav Isusovih ozdravljenja: on uvijek liječi i tijelo i dušu – ako mu to dopustimo.

Izvor: sagud.xyz